Kad se malo bolje osvrnem i pogledam dublje u ljude oko sebe, imam osjećaj da je usamljenost postala široko rasprostranjena bolest 21. stoljeća. Kad samo pogledam koliko divnih žena i muškaraca poznajem – uspješnih, kvalitetnih, zgodnih, ugodnih, poželjnih – a opet tako samih, bez ikog svog.
Sami se pojavljuju na rođendanima, zabavama, društvenim okupljanjima, večerama i uvijek su oni ti koji su nepar.
Gdje i kako upoznati nekog svog nakon četrdesete?
Gledam ih tako i često se pitam kako upoznati kvalitetnog partnera ili partnericu kad stigneš u kategoriju 40 ili pak 50+, koja su to mjesta na koja treba ići? Treba li uopće negdje ići i forsirati priču ili se jednostavno treba prepustiti valu života i vjerovati da će, ako nam je nešto suđeno, samo naći put do nas?
U nekim našim ćakulama, kad me pitaju za mišljenje što je od svega ispravno, koji je put pravi, i sama se nađem u čudu jer ne znam što bih rekla, ne znam što bih odgovorila. Ne znam što je ispravno.
Stvarno, gdje upoznati nekog ozbiljnog i normalnog za vezu kad imaš 40, 50+?
Ne postoji univerzalan odgovor
I što više razmišljam, to mi se čini da univerzalnog odgovora zapravo nema. I možda je upravo u tome cijela stvar.
U nekoj idealnoj verziji svijeta, idealnoj verziji naših života, rekli bismo: “Idi tamo i tamo, radi to i to, upoznat ćeš nekoga.” Međutim, život – taj varljivi lukavac – često kao da nam dokazuje da, koliko god mi planirali i postavljali pravila igre, ipak netko drugi, nevidljivi, određuje i povlači konce.
I sama sam se u to uvjerila kroz život. Uvjerila sam se nebrojeno puta kako čovjek planira, a netko gore mu se smije. I taman kad pomislim: toooo, napravila sam super plan i sad ću po njemu igrati – opa – dođe netko nevidljiv i sve mi pomrsi, sve životne kockice izmiješa i ajmo opet sve ispočetka.
Ljubav bez projekta i parametara
Vjerujem da je tako i u ljubavi, i u pronalasku partnera, pronalasku nekog svog. Za sebe. Gdje više na zabavama nećeš biti nepar, gdje nećeš biti samo ja, gdje ćemo biti mi – nas dvoje, u paru.
Možda je problem u tome što smo ljubav s godinama previše racionalizirali. Možda smo se previše puta opekli pa sad pušemo i na hladno. Možda smo se previše puta razočarali da bismo više i vjerovali da sve to postoji, da je moguće da se dogodi baš nama. Često, kad slušam sve te priče, imam osjećaj kao da tražimo projekt po točno određenim parametrima, a ne živog čovjeka od krvi i mesa, od emocija.
Kao da ljubav u 50+ mora imati jasne parametre, rok trajanja i povrat emocija.
Možda se ljubav dogodi usput
Možda se partneri u tim godinama ne upoznaju na „mjestima“, nego u nekim sasvim slučajnim i usputnim trenucima. U nekoj sasvim običnoj suboti. U razgovoru koji se slučajno oduži. U tišini koja ne traži da bude popunjena.
Možda se upoznaju tek onda kad prestanemo tražiti idealnu priču i pristanemo na stvarnu. Nesavršenu, ali živu.
Između prepuštanja i hrabrosti
I znam da je potrebno strašno puno prepuštanja i puno hrabrosti. I znam da je potrebno ne zatvarati vrata svijetu, ali ih ni ne lupati u nestrpljenju. Ići među ljude, ali ne s grčem očekivanja. Vjerovati životu, ali mu i pomoći da nas pronađe.
Jer čuda se rijetko događaju onima koji sjede skrštenih ruku, ali se isto tako ljubavi rijetko rađaju iz očaja. A koliko samo srljamo iz očaja, iz straha od „ostati sam“. Iz onog svima dobro poznatog „moram – pošto-poto“.
Dar iskrenosti prema sebi
U konačnici, možda ljubav u zrelijim godinama nije nagrada za strpljenje, nego dar za iskrenost prema sebi. Za to da znaš tko si, što možeš dati, a još više da znaš što ti više ne treba, što stvarno ne želiš. I kad to jednom posložiš u sebi, svijet nekako počne odgovarati. Možda sramežljivo i tiho – ali počne.
Pa možda i ne postoji univerzalan odgovor na pitanje gdje i kako upoznati nekog svog. Možda postoji samo ovaj trenutak u kojem odlučuješ ostati otvoren ili otvorena za priliku, za šansu. Šansu i sebi i onom pored sebe.
Možda u nama postoji vjerovanje da će, baš kad prestanemo brojati parove oko sebe, možda netko doći i tiho reći: evo, sad smo mi.
Možda, možda… Previše je tu tog možda, ali nameće se pitanje: što je u životu sigurno? Ima li sigurnosti u ičemu, pa tako i u ljubavi?