Neki dan sam sasvim slučajno naletjela na izreku: „Sat pokazuje vrijeme, a vrijeme ti pokaže tko je tko.“
Koliko puno istine i mudrosti u tako malo riječi. I stvarno, hodajući kroz život, naučila sam da s vremenom saznamo tko je tko, kakvi su ljudi i kakvi smo mi sami. S prolaskom vremena mnoge se stvari otkriju i razotkriju – često je samo potrebno odmaknuti se, pustiti i promatrati. Jednostavno se maknuti samome sebi s puta, što rijetko tko od nas uistinu i učini.
Najzanimljivije mi je to što ljudi kroz vrijeme sami otkriju sebe. Pokažu tko su, što su i kakvi su – bez puno mudrovanja, bez kopanja i bez potrebe da slušamo druge ili istražujemo. S vremenom svi o sebi sve kažemo. I to mi je oduvijek bilo fascinantno.
Vrijeme kao neprijatelj (na početku)
Tijekom života mogu reći da mi je vrijeme u početku bilo najveći neprijatelj. Za sve treba vremena, sve je proces, sve ima svoj tijek – a mi, kakvi jesmo, nestrpljivi i željni svega „sad i odmah“, teško prihvaćamo čekanje. U tom slučaju, vrijeme i nije baš dobrodošao saveznik.
A onda s vremenom shvatiš – vrijeme nije neprijatelj, nego vrlo dobar, i često strog, učitelj. Možda čak i najbolji prijatelj.
Onaj koji te uspori kad bezglavo juriš bez plana i cilja. Onaj koji te zaustavi, ponekad i grubo, kad kreneš krivim putem. Onaj koji ti uzme nekoga za koga si bio uvjeren da je „tvoj“, samo da bi ti kasnije pokazao zašto nikad nije ni bio.
Bolne, ali nužne spoznaje
I nije to uvijek ugodno. Često je bolno, peče i ostavlja gorak okus. Otvara prostor za analize, pitanja i preispitivanja. Nije lako suočiti se s vlastitim zabludama. Nije lako priznati da si nekome dao previše, a nekome premalo. Nije lako shvatiti da si šutio kad si trebao govoriti – ili govorio kad je trebalo šutjeti. Nije lako priznati da si bio negdje gdje nikad nisi ni trebao biti.
Ali upravo tu vrijeme odradi ono što nitko drugi ne može – posloži stvari na svoje mjesto, bez naše kontrole i bez onog našeg „na silu“.
Vrijeme povezuje ljude, razdvaja one koji su bili spojeni na silu i, što je možda najvažnije, donosi odgovore koje smo pokušavali izvući na sve moguće načine. Nekad je bilo moj najveći neprijatelj. Danas je moj najveći saveznik. Neobično, zar ne?
Lekcije koje dolaze s vremenom
Vrijeme me naučilo da ne moram sve znati odmah. Naučilo me strpljenju, promatranju, puštanju i prepuštanju. Naučilo me da nije svaki odgovor za danas. Da na neke odgovore jednostavno treba stati, čekati, pustiti. Naučilo me i da ne moram sve držati pod kontrolom. Koliko god sam se nekad grčevito držala ljudi, situacija i ishoda, danas mogu reći – sve što je moje, tu je. A ono što je otišlo, nikad nije ni bilo moje.
Možda zvuči kao otrcana fraza, ali je istinita.
S vremenom sam naučila i da ljudi dolaze i odlaze s razlogom. Neki jednostavno otpadnu, nestanu. Koliko god ih željeli zadržati, vrijeme vrlo brzo pokaže tko ostaje, a tko samo prolazi. Moja najteža lekcija bila je naučiti pustiti. Vjerovati da će se stvari posložiti i bez mog stalnog uplitanja. Imati hrabrosti odmaknuti se i priznati sebi da ne mogu sve spasiti, popraviti i zadržati.
Mir dolazi kasnije
Danas, kada pogledam unazad, shvaćam da vrijeme nikada nije radilo protiv mene – radilo je za mene. Iako tada često nije izgledalo tako. Danas mi vrijeme donosi jasnoću, mir i odgovore. Kad nešto ne ide kako sam zamislila, više ne paničarim. Ne pokušavam sve ubrzati, ne tražim odgovore na silu. Ne kalkuliram. Ne manipuliram. Samo pustim.
Udahnem. I vjerujem.
Jer vrijeme, kao i uvijek do sada – pokaže svoje. A najviše od svega, pokaže ljude.