Ponedjeljak. Još jedno sasvim obično jutro. Još jedan sasvim običan dan koji nosi tko zna što, možda pregršt mogućnosti, možda pregršt izazova.
Još jedan dan manje u našim životima. Reklo bi se, tako običan dan kao i svaki dosad. Na nama je da od jednog običnog dana napravimo spektakl, jedan neobičan i poseban dan. Samo na nama.
Moja jutra započinju instant kavom s umjetnim sladilom, i tako već godinama. Svako jutro isto. Obična instant kava, ona smeđa vodurina bez imalo mirisa, tek malo topla i s malo mlijeka, da uopće i sliči na kavu.
Jutros pomislim: „Hajde da današnji dan započneš drukčije, s jednom pravom turskom kavom, s onim bijelim, nezdravim šećerom. Hajdemo jutros nešto promijeniti.”
Puštam vodu da zavrije, stavljam dvije žlice kave u uzavrelu vodu, dodajem malo onog omraženog bijelog šećera i gledam kako se sloj kave diže i spušta. Miris prave, svježe skuhane turske kave dopire do mog nosa. Udišem ga i uživam u njemu, dok istovremeno mislim: „Bože, kad sam posljednji put osjetila ovaj miris?” Razmišljam kada sam posljednji put toliko uživala u tom kratkom jutarnjem ritualu koji više gotovo i ne primjećujem. Kuhanje jutarnje kave postalo nam je čisti automatizam. Svako jutro isto, isti pokreti ruku, ista džezva, isti smeđi prah… Čisti, hladni automatizam. Život na autopilotu.
Jutrošnja promjena, kuhanje prave turske kave i svi ti mirisi koje nisam osjetila već godinama poprilično su me raznježili, razveselili i uljepšali mi početak novog dana. Ispijajući tu mirisnu, toplu tekućinu, uživam u nekim već davno zaboravljenim okusima i razmišljam, onako sama sa sobom, koliko nam zapravo malo treba da bismo bili sretni?!
Da, jutrošnje kuhanje kave, njezini mirisi, cijeli proces pripreme i ispijanja iskreno su me razveselili.
Koliko nam zapravo malo treba za sreću?
Razmišljam koliko nam malo treba za sreću. Ponekad je dovoljna samo jedna sitnica, jedan pogled, jedan osmijeh, jedna kava, jedna od srca poklonjena mandarina…
A mi? Gdje smo se izgubili mi ljudi u toj sreći?
Izgubili smo se.
Jako smo se pogubili u traženju sreće. Sreću tražimo u velikim stvarima, često nedostižnima. Radimo planove, smišljamo igre i igrice, kalkuliramo, manipuliramo, sve samo kako bismo došli do nečeg velikog, kao da ćemo tek tada konačno biti sretni.
Međutim, život ima svoj plan, svoju priču, svoj ritam i sve ono veliko za čim težimo često nam postane nedostižno, neuhvatljivo. Ali ne damo se mi ljudi. Idemo dalje prema nečemu što je često preveliko, frustrirani, jadni, onemoćali, ispljuskani…
Iako to svi znamo, često volimo zaboraviti da nam je za istinsku sreću potrebno malo, sasvim malo. Šačica nečeg lijepog što će ti uljepšati dan, ispuniti te, nadahnuti, razveseliti, dati ti nadu i vratiti vjeru u ljude, u ono bolje sutra…
Sreća je u malim stvarima koje često ne primjećujemo
Gubimo se kroz život pokušavajući otrčati maraton kako bismo uhvatili sreću, dok istovremeno ne razumijemo da prvo moramo naučiti hodati, malim, ali čvrstim koracima, kako bismo došli do trčanja.
Često pomislim kako životom savršeno upravljaju neke nama nevidljive sile. U cijelom ovom neredu kao da postoji neki savršeno osmišljen red. Primijeti i nauči se radovati malim stvarima, onima gotovo neprimjetnima. Budi zahvalan na svemu, i na onome lijepom i na onome manje lijepom. Iz svega pokušaj izvući nešto dobro, koliko god to izgledalo nemoguće. To je, po meni, put do prave sreće, one male.
Radujući se malim, običnim i svakodnevnim sitnicama, doći ćeš i do velikih. Nema prečaca, sve kao da mora ići svojim redom…
Možda je baš sva mudrost života u tome da naučimo primjećivati ono što nam se čini običnim, a zapravo je posebno, jer mi to činimo posebnim.
Sreća nije uvijek u onome što još nemamo.
Sreća je u onome što imamo. Zaboravljamo da neki nemaju ni to što mi imamo, pa makar to bilo i sasvim obično kuhanje jutarnje kave, uživanje u njezinu mirisu i okusu. Da, na ovom svijetu, možda čak i nedaleko od nas, neki stvarno nemaju ili ne mogu skuhati čak ni kavu…
Na koncu, možda je vrijeme da se prestanemo toliko truditi pronaći sreću u velikim stvarima i naučimo je prepoznavati u onima malima, svakodnevnima. Jer često sve uzimamo zdravo za gotovo, dok istovremeno zaboravljamo da je život sve samo ne nešto što bismo trebali uzimati zdravo za gotovo…