Koliko ljudima pored sebe dozvoljavamo da zaista budu ono što jesu i da uživaju u nekim svojim malim zadovoljstvima?
Koliko smo sebični u odnosima s drugima?
Koliko imamo razumijevanja za onoga pored sebe ili u odnosu gledamo samo vlastito zadovoljstvo?
Koliko teških pitanja u samo tri rečenice!
Naravno da iza svih ovih pitanja stoji vikend koji sam provela na divnom pješčanom otoku s dugogodišnjom prijateljicom. Vikend za koji sam bila sigurna da će biti jedno opuštanje, mir, tišina i razumijevanje, s obzirom na to da se znamo zaista dugi niz godina i da je iza nas nebrojeno divnih, živopisnih putovanja.
Međutim…
Međutim, ovo putovanje bilo je nešto sasvim drugo, završilo je sasvim drugačije, energije nam se ovaj put nisu poklopile, a želje i prohtjevi također.
Vikend koji je trebao biti odmor
Vikend koji je obilovao prigovorima, opaskama, suludim zahtjevima i posve glupim pitanjima. Vikend koji mi je trebao biti odmor od svih, odmor od svega, bijeg na pješčani otok bez automobila i s vrlo malo ljudi, pretvorio se u još jedan moj umor, iscrpljenost, opravdavanja i bezvezna objašnjavanja.
Kad se tako nešto dogodi, često se pitam do čega je, do koga je, jesmo li se mi ljudi međusobno zasitili jedni drugih ili smo jednostavno skrenuli s istog životnog kolosijeka pa više nemamo iste gušte, iste prioritete… Ili smo jednostavno svatko na svoj način postali pomalo sebični i gledamo kako udovoljiti sebi.
Podržavam malu dozu vlastite sebičnosti, ugađanja sebi, podilaženja, ali ne preko tuđih leđa – jer sve što ide preko tuđih leđa smatram izuzetno velikom sebičnošću i nerazumijevanjem potreba i želja onoga pored sebe.
Tako mi je ovaj vikend bio prepun primjedbi, od toga da sam stalno na telefonu do toga da ništa ne razgovaram, pa sve do sasvim suludih primjedbi zbog mog neplivanja, već višesatnog izležavanja na toplom pijesku uz more, što mi je izuzetno godilo.
Zašto bismo se morali opravdavati?
Nisam baš netko tko previše objašnjava svoje postupke, pogotovo ne one kojima ni u koga ne zadirem.
Nisam baš ni netko tko ima pretjeranu potrebu pravdati se drugima – smatram da, ako drugoga pustim da uživa na svoj način i kako mu odgovara, isto tako podrazumijevam da taj netko pušta i mene. Samim time što zaista ne trebam cirkuskog zabavljača pored sebe da mi ne bi bilo dosadno u životu – zaista ne.
Tu mi se pokrenulo pitanje koje su stvarne granice ljudske sebičnosti. Ne samo da očekujemo, već i podrazumijevamo da su drugi ljudi tu samo i isključivo zbog nas i da nam ispunjavaju slobodno vrijeme isključivo onako kako nama paše jer se ne znamo zabaviti sami sa sobom.
Živi i pusti druge da žive
Nije li super ona rečenica: živi i pusti druge da žive!
Da, divna je to rečenica. Međutim, koliko zaista iskreno dozvoljavamo drugima da budu ono što jesu, da se u danom trenutku ponašaju upravo onako kako im odgovara, bez ikakvih naših očekivanja?!
Koliko drugome dopuštamo da uživa u tišini dok mi upravo sada želimo razgovarati, koliko drugome dopuštamo da bude sam sa sobom dok mi upravo želimo biti s tom osobom? I ne, nije nam samo dovoljna blizina te osobe, već nam je potrebna silna interakcija…
Sve češće sam sama sebi sasvim dovoljna
Što sam starija, sve više primjećujem da mi je sve teže uklopiti svoju osobnost u te neke, meni zagonetne, društvene norme.
Sve više vidim i osjećam da sam sama sebi sasvim dovoljna i da me tuđa očekivanja sve više umaraju i iscrpljuju.
A vjerojatno je i doza moje sebičnosti kroz godine poprilično porasla, ali ne u smjeru da trebam i želim pažnju 100 ljudi oko sebe. Ne, baš suprotno. Moja sebičnost otišla je u smjeru da sam sve češće sama sebi sasvim dovoljna, bez puno buke, galame i bezbroj izgovorenih praznih riječi – eto tako, kao da se samo nešto govori, a ustvari se ne kaže ama baš ništa…