Ja više niti jedan. Sve sam pobacala. Samo bih se saplitala o njih, skupljali bi prašinu, a ponekad bih neku mrvicu onako diskretno nogom odgurnula pod tepih da se ne vidi, jer lakše je bilo gurnuti je pod tepih nego sagnuti se i baciti je u smeće – to svi ponekad radimo, osim onih ekstra pedantnih i urednih žena, a ja to definitivno nisam. Često se vodim mišlju da ću radije provesti vrijeme negdje vani u prirodi i s dobrim društvom nego lizati po kući.
Vratimo se tepisima
Kućni tepih je malo kome zanimljiv. Tu je – da je, često više predmet problema nego ugode. Zanimljiviji su nam oni životni tepisi – tako ih rado nazivam.
Ispod životnih tepiha nema čega nema: tajna do tajne, sranje do sranja, zamjerke, prešućivanje, laži, kupovanje slobode, kupovanje mira.
Sve ono što kroz život nismo znali kako reći, sve ono što smo zasrali, sve ono što smo mislili da je bolje prešutjeti nego izgovoriti – e sve to smo potrpali ispod čarobnog, svemogućeg životnog tepiha, misleći da tu nitko ne vidi pa se niti ne zna. Jel?
Životna fizika: akcija i reakcija
Život tako ne funkcionira – sve se jednom sazna, prije ili kasnije. I realno, da ne sazna okolina, znamo mi sami. Svako jutro budimo se s vlastitim sranjima i svaku večer prije spavanja isto nam se roji po glavi, jer od svega i svih pobjeći možeš osim od sebe sama.
Bježati od sebe je jedini bijeg koji pobjednika nema – uzaludna, mrtva trka.
Kao i nesuočavanje s problemima, to famozno stavljanje stvari pod tepih. Čemu? Do kada? Zašto?
Radi vlastitog bezmudaštva lakše je sve potrpati negdje po strani. Je, ali do kada? Koliko dugo?
Živjeti po sistemu „ako nitko ne zna – nije se ni dogodilo“, jel? Ne mora nitko ni znati naša sranja – znamo ih mi sami i to je sasvim dovoljno, ponekad čak i previše. Nije problem u tepisima – problem je u nama.
Tepih ne rješava – samo skriva
Mi sami mislimo da je pod tepih najbezbolnije, najpametnije, najtiše rješenje. Tamo „nitko ne vidi“, tamo se „ne talasa“, tamo sve nekako nestane. Samo što ne nestane. Samo čeka.
Što god mi mislili, kao što ni kućni tepih nije svemoguć, tako nije svemoguć ni ovaj naš „životni tepih“.
S godinama se nakupi smeća ispod njega, nabora se, postane prašnjav, smrdi, truli, postane kvrgav. Hodamo preko njega, saplićemo se o vlastite nabore i kvrge, praveći se kako je sve u redu i kako nismo posrnuli preko vlastitih sranja.
Međutim, kao u svemu, tako i tepisima jednom dođe kraj. Toliko se pohaba da se raspadne, pa sve naše laži počnu kao kraci hobotnice izlaziti van, obavijati se oko nas i stiskati nas. Ili se jednostavno sami sapletemo o neki nabor i razbijemo se tako pošteno da shvatimo da nije to samo taj jedan problem, nego cijela vojska njih koji se godinama gomilaju, roje i množe ispod – i sad su krenuli u ofenzivu.
Prekretnica koja sve mijenja
I tu se događa prekretnica. Ili digneš tepih i konačno počistiš – sve: i mrvice, i mulj, i kosture, i neugodne istine – ili ga ostaviš i praviš se da si pala „slučajno“. I tako u krug, svakih nekoliko mjeseci, godina…
Život bez tepiha
Ja sam, eto, izbacila sve tepihe – iz kuće i iz života.
Tek kad makneš tepih, vidiš pravo stanje poda. Nije uvijek lijepo, ali barem znaš na čemu stojiš. Nije prašnjavo, ne zapinješ više ni o što – samo slobodno koračaš. Nekad malo zaboli, zapeče, ali ide. Nema stajanja.
U životu nam jedino stvarno treba da znamo gdje stojimo.
Da ne zapinjemo više o ono što smo sami skrivali. Da ne živimo na kvrgama. I da više ne guramo mrvice – ni one u kuhinji, ni one u duši.
Kad nema tepiha – nema ni skrivanja
Ono što sam skužila da je najbolje od svega: kad više nema tepiha, nema ni mjesta gdje bi nešto gurnula.
Lakše sam se naučila živjeti odmah i sada, bez skrivanja, laganja, bježanja.
Počela sam rješavati sitnice dok su još sitnice.
Počela sam govoriti ono što me muči, smeta, boli još dok je kuglica snijega – ne čekam više da se pretvori u ogromnu grudu. Počela sam birati mir, ali onaj pravi, iskreni i slobodan – ne onaj kupljeni, labavi, klimavi, umjetni, onaj podtepihovski.