Često razmišljam o tome koliko dugo i do kada odgađamo vlastiti život. Koliko odgađamo svoje želje i snove?
Nisu to uvijek neke velike stvari, veliki snovi ili nedostižne želje. Često su to sasvim obične sitnice koje odgađamo za sutra, prekosutra, za neke bolje dane. Odgađamo ih za ono naše „jednom”, „nekad”, „kad bude vremena”, „kad bude novca”, „kad djeca odrastu”, „kad odemo u mirovinu”…
A ponekad se život posloži upravo tako da se sve ono što smo odgodili više nikada ne dogodi. Prilike se ne ponove, trenutci prođu, a naše male želje, snovi i maštanja ostanu izgubljeni negdje u prostranstvu svemira, u moru izgovorenih riječi. Ostanu samo u našim mislima, na čekanju nekog boljeg vremena.
Život ne čeka da se nama sve posloži
Koliko nam je zapravo potrebno da shvatimo kako život ne čeka nikoga? Ni mene, ni vas, ni onoga pokraj nas, znanog ili neznanog.
Život ide, teče, prolazi. I to ne polako, nego munjevitom brzinom. Ne čeka nikoga, ne pita ništa. Samo leti. Nisi se ni okrenuo, a već ti se čini da si bliže kraju nego početku.
I tako nam život često proleti u čekanju savršenog trenutka. Ne samo za velike odluke nego i za one sasvim obične, svakodnevne stvari.
Koliko sam toga propustila čekajući nekoga drugoga
Sjećam se koliko sam samo koncerata propustila jer nisam htjela otići sama. Nikome se nije išlo, a mene je uvijek pratila ona prokleta misao: „Kako ću, pobogu, ići sama?”
Koliko sam samo predstava propustila, putovanja i raznih drugih doživljaja jer sam uvijek čekala nekoga tko bi od mog običnog trenutka napravio savršeni trenutak.
I znate što? Nije se dogodio ni taj obični trenutak, a kamoli savršeni.
Ma koliko sam samo toga propustila jer je baš tada nešto drugo bilo važnije, hitnije. Baš se tada nešto moralo napraviti, riješiti, završiti. Kao da sve drugo može čekati, osim nas samih.
A zapravo je bilo upravo suprotno.
Dok čekamo pravi trenutak, život nam prolazi
Svi smo ponekad takvi. Uvijek imamo nešto važnije, preče, hitnije. Čekamo.
A dok čekamo, ne shvaćamo da zapravo vlastiti život stavljamo na čekanje. Kao da ćemo živjeti vječno. Kao da imamo bezbroj prilika, mogućnosti i vremena.
Surova je činjenica da nemamo.
Toliko se zaokupimo onim što moramo, što se od nas očekuje i onim što navodno ne može čekati da u cijelom tom životnom kaosu često zaboravimo na sebe. Na svoje male želje, radosti i veselja.
Zaboravljamo i da je život jednostavno takav. Malo bonace, a onda dođe jedna dobra buretina koja sve razbrca. I tako stalno ukrug, stalno ispočetka.
A što ako savršeni trenutak nikada ne dođe?
Upravo zato mislim da ne bismo trebali vječno čekati bonacu. Ne bismo trebali čekati da se sve posloži kako bismo ostvarili neke svoje sasvim male i obične životne želje.
Jer taj mir, čak i kada dođe, vjerojatno neće predugo trajati.
A što je s našim željama?
Ništa. Opet ostaju negdje po strani. Čekaju neke bolje dane, neko bolje vrijeme, neku novu, kratku bonacu.
I tako prolaze dani, mjeseci, godine.
A najgore od svega nije ni to što smo propustili neki koncert, predstavu ili putovanje. Najgore je što nam tako, u vječnom čekanju savršenog, pravog trenutka, može proći cijeli život.
I zato se sve češće pitam: što zapravo čekamo?