Možda baš i nije tema za ovo blagdansko vrijeme, ali – pita li te život kada je pravo vrijeme za neki događaj? Pita li te jesi li spreman za neko sranje prije nego ti ga potiho servira na pladnju?
Ne. Nitko te ništa ne pita. Samo ti se velikodušno ponudi pladanj svega i svačega pa – posluži se.
Moram priznati da portale rijetko pratim. Ono malo što čitam pažljivo je probrano, kao i teme koje biram. Smatram da moja glava nije koš za smeće u koji treba trpati sve i svašta.
Ipak, dogodi se da se „zakačim“ za neki naslov jer me jednostavno privuče. Pa hajde – ponekad iz čiste znatiželje preletim tekst. I ne mogu se oteti dojmu koji mi ostave pojedini naslovi.
Upute za preživljavanje tuge?
Neki dan naletim na tekst s „uputama“ kako preživjeti smrt bliske osobe. Ne mogu reći da nisam ostala blago šokirana. Zapitala sam se – zar stvarno netko u tim trenucima čita takav tekst? Kad ti netko drag ode s ovog svijeta?
Naravno da čita. Svako štivo ima svog čitatelja, kao što svaki lonac ima svoj poklopac.
Ne mislim da autor takvog teksta ima loše namjere. Dapače, vjerujem da je napisan s idejom da se nekome pomogne, da se barem malo olakša. No postoji li zaista univerzalni lijek za takve trenutke?
Život nije instant juha
Čitajući taj tekst, zapitala sam se živimo li u svijetu u kojem život doživljavamo poput instant juhe iz vrećice – s uputama na poleđini: u proključalu vodu uspite sadržaj iz vrećice i kuhajte sedam minuta, povremeno miješajući.
Je li život doista nešto za što nam treba netko izvana da nam kaže kako se ponašati u određenim trenucima?
Ne. Život nije instant juha iz vrećice. Životni proces nije jednostavan. Ne treba mu samo proključala voda i šareni prašak da bi sve bilo gotovo za sedam minuta.
Život je široka paleta svega i svačega. Cijela lepeza emocija, osjećaja, stanja. Mi ljudi smo kompleksna bića i takvi plovimo kroz život – duboki, slojeviti, analitični.
Korak po korak – kako se “moraš” osjećati
Upravo zbog te ljudske kompleksnosti ježim se tekstova koji mi korak po korak objašnjavaju kako se „moram“ osjećati u određenom trenutku. Koje su faze boli, koje razvojne točke tuge, što slijedi nakon čega.
Sve je precizno opisano, razrađeno u detalje – od osjećaja do savjeta kako si pomoći. Čitam i razmišljam:
Zar ovo netko stvarno čita? Zar se netko stvarno ponaša točno onako kako piše? Jesmo li postali toliko nesigurni da nam treba vanjski kompas koji će nas voditi kroz život jer kao – sami ne znamo?
I kako uopće možeš savjetovati druge ako sam nisi prošao kroz to iskustvo? Ako nisi osjetio tu tupu bol, prazninu, tugu, cijelu paletu osjećaja koja te prožima danima, mjesecima, godinama kad izgubiš nekoga svog?
Jebene su to stvari. I nisu lake.
Iz osobnog iskustva mogu reći – nema tu članka, nema formule, nema rečenice koja te izvuče, pomakne ili utješi. Imaš samo sebe. I vrijeme. A vrijeme, na kraju, ipak napravi svoje.
Pravilo je da pravila nema
Svatko od nas je biće za sebe. Na život, na smrt, na gubitak – gledamo iz vlastitog kuta. Svatko proživljava događaje drugačijim intenzitetom. Nekome treba više, nekome manje. Univerzalnog pravila kako se živi život – nema.
Tekstovi o tome kako preživjeti smrt bliske osobe u meni izazivaju dozu zgražanja upravo zato što ignoriraju tu činjenicu. Nekome je potreban mir, tišina i bijeg. Drugome treba tisuću ljudi oko njega. Kao i uvijek u životu – pravilo je da pravila nema.
Kad sam ostala sama
Kad mi je preminuo otac, jedino što sam željela bilo je nestati na neko vrijeme s planeta. Da me nitko ne vidi, da nikoga ne vidim i ne čujem. U tišini vlastitog doma lizala sam rane i pokušavala se zaliječiti. Sama. Nikoga nisam puštala blizu jer sam takve naravi – kad mi je najteže, kad se raspadam, trebam biti sama. Tako se najbolje regeneriram.
Nisu mi padali na pamet članci o tome kako preživjeti gubitak. Jer znam – svaki odlazak je individualan. Svi na smrt gledamo slično, ali je proživljavamo potpuno drugačije.
Svi tada želimo isto: izdržati. Preživjeti. Iako u tom trenutku mislimo da nećemo.
I zato – pravilo je da pravila nema. Za svakoga je drugačije. Iako se čini isto – nije. Stvarno nije.