Najveće dostignuće hrvatskog čovjeka 21. stoljeća je u istu rečenicu staviti riječi peder, partizan, komunjara, domoljub i sotona. Srećom, izbori su konačno gotovi pa se sve nadam kako će se strasti smiriti i spustiti lopta, kako bi se nogometnim rječnikom reklo, na neke normalnije, životnije teme.
Negdje oko 800.000 ljudi živi u Zagrebu. Pretrpani Zagreb je nekako uvijek prva stanica prije nego se došljaci odluče na prelazak granica.
Samo da vas pitam, je li vam jasno kako nam izgledaju prometnice i kvartovi?
Što je to stan?
Evo, nevjerojatno mi je platiti 3500 eura kvadrat stana da biste gledali jedno drugome u spavaću sobu ili u lonac, da se ne biste imali gdje parkirati, i što je najgore, da biste tražili tračak trave da vam se pas isprazni.
Nevjerojatna su mi ta arhitektonska rješenja koja možete naći u pojedinim kvartovima, ali mislim kako ni u ostatku naše Lijepe nije ništa drugačije. Naselja postaju isprazne spavaonice s balkonima koji ničemu ne služe, ne gledaju nigdje i koji će se, začas, pretvoriti u čuda PVC stolarije.
Stan komunjara
Srećom, živim u partizanskom, komunjarskom, planski rađenom kvartu s početka osamdesetih, pa trave i parkića ima u izobilju. Ne gledam ni u čiji tanjur. Ne smeta mi je li tko peder, je’l se seksa ili ne seksa, niti me muči čije dijete plače. Gledam u prekrasno drvo, u treptanje lišća, slušam ptičice i mrzim komarce.
Pokazalo se da kvartu ni potres ni oluje ne mogu ništa. Barem nešto dobro od partizanske vlasti! Možda bi to mogli priznati i protivnici, koji na svaku izgovorenu rečenicu neistomišljenika znaju izvući riječi komunist, peder i sotona, onako, po potrebi, kad se nema što pametnije za reći.
Osim što mi se čini da ni za sto života sebi neću moći priuštiti stan na nekoj respektabilnoj lokaciji, a da se ne “udam” doživotno za banku, ni rasporedi mi se ne sviđaju. Mislim ni da me niti jedna banka ne bi htjela, stara sam i rizična.
A i ja želim odseliti na neki breg i pomalo saditi cvijeće, koju tikvicu, papriku ili rajčicu. Možda imati jedno stablo jabuke i konačno si nabaviti psa. Jer psi i mačke u podstanarskim stanovima, baš kao ni djeca, ili peder – nisu baš dobrodošli. Uništavaju imovinu! Jedu zidove i namještaj!
Srećom, moji stanodavci su redom bili divni, a moram priznati da sam i ja najčešće posve divna prema njima…
(Domo)ljub
U tim preizgrađenim kvartovima, na ionako malo zelenih površina, niču i neke nove Crkve. Koliko sam shvatila, nikako ne možeš biti domoljub, ako ne ideš u crkvu ili ako si peder. Doduše, kako navedoh, većini je dom teško dostižna instanca, pa je valjda i teško biti (domo)ljub.
Inače, najviše volimo razmišljati i pametovati o tuđem, bilo da su to glasovi na izborima, maternice ili cijene kvadrata.
U predizbornim križaljkama čovjek može samo razmišljati, pametovati i postavljati pitanja. Zašto ne poštujete drugačije od sebe pa bili oni peder ili komunist? Ili možda neki vrli poduzetnik u lovu na čim skuplji kvadrat stana? Zašto zazivate Boga dok iz vas kipti mržnja? I to je ono što me najviše čudi, veliki vjernici, a jednakim žarom toliko mrze…
Nećete tako lako postati ni komunist niti peder. Nemate se čega bojati! Možda, jedino zbog mržnje kojom mrzite drugačije od sebe, postanete baš sotona?
Dok se čekaju domoljubne i manje domoljubne koalicije, nitko nigdje ne spominje kvalitetu života, kvadrate stana, ne spominje niska primanja, premali broj liječnika, sve starije stanovništvo, a i na zlostavljanje, u svim njegovim čudesnim oblicima, smo zaboravili tako brzo…
Srećom, život ne mora i ne treba biti patnja. Potrebno je tako malo… A i mišljenje i dupe svatko ima pravo, pa i ja!
Najte kaj zameriti!
