Cjeloživotno učenje. Zvuči kao ozbiljna sintagma iz nekog EU projekta, kao nešto što stoji na PowerPoint prezentaciji predavača s previše grafova i premalo stvarnog života. Ali meni, meni je to puno više od fraze. Trenutačno me održava na životu, uveseljava. Divno je stalno nešto istraživati, pitati, tražiti, pokušavati razumjeti…
U meni nikad nije prestala živjeti djevojčica koja je čitala iz dosade. Ni tinejdžerica koja je tražila knjige koje nisu bile lektira. Ni žena koja u četiri ujutro guglala pojmove iz anatomije ili psihologije. Samo zato što je nešto pročitala i nije joj to dalo mira dok ne razumije.
Učenje nije rezervirano za školu
Nije rezervirano niti za formalne edukacije, certifikate i diplome. Učim svaki put kad poslušam nekog drugačijeg od sebe. Svaki put kad se suočim s vlastitim ograničenjem, pa odlučim ne pobjeći, nego ostati. Naučiti. Proširiti. Isprobati ma koliko se blesavo činilo.
Učim i kad padnem. I kad pogriješim. I kad me nešto zaboli. Možda su te lekcije najskuplje, ali su i najdragocjenije. Ne dobiješ papir za njih, ali dobiješ nešto važnije – jasnoću. I mir.
Volim osjećaj kad sam početnica. Kad ne znam ništa i kad mi mozak zuji od novih informacija, a srce se širi jer znam da rastem. Taj osjećaj me podsjeća da sam živa. Da nisam gotova verzija sebe. Da još mogu, još želim, još tragam. I spavam snom pravednika.
Ne učim zato što moram, učim zato što volim. I jer ne znam drugačije. I kad me netko pita „zašto sad to?“, ja najčešće odgovorim – „a zašto ne?“ Jer zašto bismo prestali učiti kad smo odrasli? Kada je točno nastao taj mit da jednom moramo biti gotovi, definirani, završeni?
Čula sam i ono „bacaš pare“. Gle, draža mi je neka edukacije nego da, kao moj Ruski Princ, trčim u Zaricu. Da punim pretrpane ormare i gušim se u stvarima.
Ne želim biti završena.
Ne želim prestati biti znatiželjna.
Ne želim pristati na ono „sad znaš dovoljno“.
Ne znam dovoljno. I nikad neću. Ali znam više nego jučer. A sutra ću, ako budem imala sreće, znati još malo više. O sebi, o drugima, o svijetu.
I to je čudo.
Ne teret, ne obaveza – nego čista radost.
Zato učim. Zato volim učiti. I zato ću, dokle god dišem, skupljati male lekcije, spoznaje, priče, uvide. Neke ću znati objasniti. Neke će ostati samo moji unutarnji pomaci.
Možda nikad neću položiti ispit iz života s peticom. Ali svaki dan skupljam bodove za hrabrost, otvorenost i volju da učim. I to mi je sasvim dovoljno.