„Život mi se sveo na bol i nemoć“, započinje svoju priču Katarina Radnić Zadro, 32-godišnja prvostupnica sestrinstva čija je dijagnoza diskus hernije iz temelja promijenila život. Prve bolove u leđima osjetila je još s 14 godina, no tek joj je s 29 godina dijagnosticirana ekstruzija diska, treći od četiri stupnja diskus hernije. To znači da je dio njezinog kralježničnog diska izašao izvan svog prirodnog položaja i pritišće živce.
Godinama je ignorirala signale tijela, gurala dalje kroz posao i svakodnevicu, sve dok je bol nije prikovala za krevet. Operacija kralježnice bila je nužna, a oporavak dug, neizvjestan i često iscrpljujući, kako fizički, tako i mentalno.
Danas otvoreno govori o svemu što je prošla: o boli, nemoći, strahu, ali i o osobnom rastu koji je proizašao iz najtežeg razdoblja njezina života. Umjesto da se preda težini dijagnoze, ona joj svakodnevno prkosi uz knjige i pisanje. Kad boli, ona čita. Kad ne može ustati, piše (ketrinraz.com). Svojom pričom želi pomoći drugima koji se suočavaju sa sličnim izazovima jer, kako kaže, na fizički oporavak vas pripreme, ali na onaj mentalni rijetko tko.
Kada ti je dijagnoza službeno potvrđena, jesi li se osjećala kao da te je zatekla ili si već znala da je situacija ozbiljna? Možeš li nam ukratko opisati te prve trenutke?
Već sam osjećala po simptomima da je situacija ozbiljna tako da me nije baš zateklo. U tom periodu sam dobro reagirala na konzervativne metode liječenja i iako sam znala da postoji rizik da jednog dana završim na operacijskom stolu, nisam previše razmišljala o tome što budućnost nosi. Puno više me pogodila dijagnoza priraslice godinu dana nakon operacije zbog čega moj oporavak još uvijek traje. Tad mi je postalo jasno da se neću vratiti na staro i da je vrijeme da se krenem privikavati na „novi život“.
Radila si kao medicinska sestra u bolnici, a u jednom periodu bila si zadužena za testiranje na COVID-19. Kako je rad u takvom stresnom okruženju utjecao na tvoju bolest? Jesi li osjećala pritisak da izdržiš bol i nastaviš raditi unatoč simptomima?
U bolnici sam radila prije. Za vrijeme pandemije radila sam u privatnoj poliklinici, između ostalog i na testiranju na Covid-19 i taj period pamtim po tome što je tada ljubav prema mom poslu izblijedjela, što sam „zaradila“ ekstruziju diska i prvi u nizu „burn out“. Unatoč svemu ovome, iz meni sada nepoznatih razloga, osjećala sam pritisak da nastavim raditi i ignorirala sve znakove upozorenja koje mi je tijelo slalo. A isto sam napravila i dvije godine kasnije kad mi se stanje počelo znatno pogoršavati. Išla sam na terapije, gutala analgetike i nastavljala raditi.
Ne znam jesam li se bojala bolovanja zbog financija, straha od otkaza ili osuđivanja kolega, ali znam da bih danas sve drugačije i definitivno ne bih žrtvovala svoje fizičko i psihičko zdravlje ni zbog čega. Vrijeme se ne može vratiti i nema smisla razmišljati gdje bih bila sad da sam drugačije postupala, ali ja sam svoju lekciju definitivno naučila.
Kada je donesena odluka o operaciji? Je li ti bila teška ili si je dočekala s olakšanjem?
Odluka o operaciji je donesena otprilike dvije godine nakon postavljene dijagnoze, početkom 2024. godine, a nakon što se stanje počelo znatno pogoršavati bez pozitivnih učinaka konzervativnog liječenja i nakon što mi se kvaliteta života svela na nulu. Tada je uslijedio niz pretraga, dugi razgovor s neurokirurgom i konačna odluka o operaciji.
Oduvijek sam zazirala od same pomisli na operaciju kralježnice, a kad je došao trenutak da dam svoj pristanak na istu – nisam puno razmišljala jer sam već iscrpila sve druge opcije, bila izmučena, neispavana i nesposobna za normalno funkcioniranje. Prolazila sam pakao i zato mogu reći da sam je dočekala s olakšanjem, iako sam znala kakve moguće posljedice nosi. Sve je bilo bolje od situacije u kojoj sam se nalazila neposredno prije zahvata.
Mentalno zdravlje često ostaje u sjeni fizičkog oporavka nakon težih operacija. Što ti je u tom smislu najviše pomoglo? Jesi li koristila pomoć stručnjaka ili si se oslanjala na vlastite metode poput pisanja, meditacije i vođenja dnevnika zahvalnosti?
Najviše su mi pomagale knjige, pisanje, meditacija, dnevnik zahvalnosti, boravak u prirodi kad god je to bilo moguće i, naravno, razgovori s mojim najbližima. Knjige i pisanje su oduvijek moja sigurna luka, u njima pronalazim i bijeg i odgovore. Često znam reći da me knjige spašavaju od ludila. Bilo da se radi o poeziji i romanima u koje uronim i izgubim se u njima, bilo da su knjige iz područja psihologije i osobnog razvoja iz kojih izvučem korisne stvari koje primjenjujem dalje u svakodnevnici. Pisanje također pomaže onda kad riječi i emocije zapnu u grlu.
U prvim tjednima nakon operacije, kada sam uglavnom morala ležati, dane sam popunjavala onim što volim – prolazila online edukaciju iz internetskog marketinga, čitala, pisala, slušala podcaste, družila se s obitelji i prijateljima, i da, Netflix je bio tu kad mi je trebao potpuni odmor za glavu.
Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, postajalo je psihički sve teže nositi se sa sporim oporavkom, bolovima, premalom aktivnošću i svime ostalim što je situacija nosila sa sobom pa sam krenula pisati dnevnik zahvalnosti i meditirati svakodnevno. I učila slaviti male pobjede – dan bez tableta protiv bolova, nekoliko koraka više nego jučer, vježba koju prije nisam mogla… Umjesto da gledam sve što ne mogu, fokusirala sam se na ono što mogu, pa makar to bio i najmanji pomak.
Ovo je mentalno najizazovniji period mog života, ali i vrijeme u kojem sam upoznala sebe dublje nego ikad prije. Danas ga, unatoč svemu, vidim kao period velikog osobnog iduhovnog rasta. Period koji me naučio strpljenju, zahvalnosti i pronalaženju smisla čak i u teškim danima.
Naravno da i dalje ima izazovnih dana kad mi je svega dosta i kad se osjećam psihički loše. Puno mi znači u tim danima biti nježna prema sebi, dopustiti si da sve procesuiram i imati tehnike koje mi pomažu centrirati se i vratiti unutarnji mir.
Kako danas gledaš na podršku sustava – postoji li dovoljno psihološke i emocionalne pomoći za pacijente koji prolaze kroz slično?
O našem zdravstvenom sustavu bih mogla pričati puno, ali malo toga lijepog. Od čekanja na termine, financijske i psihološke (ne)podrške itd. Jedina svjetla točka su pojedini zdravstveni djelatnici koji su usprkos pritisku i uvjetima rada uspjeli zadržati empatiju i ljudskost.
Što se tiče psihološke i emocionalne pomoći, to je svedeno na minimum ili je uopće nema. Fokus je isključivo na fizičkom oporavku. Uporno se odvaja fizičko i psihičko zdravlje, a činjenica je da je neodvojivo i to je generalno problem našeg zdravstva. Ako nisi fizički dobro, to utječe direktno na tvoje psihičko zdravlje i obratno.
Nažalost, u sustavu ima još jako puno prostora za rad na ovome. Iskreno se nadam da će se nešto po tom pitanju uskoro početi mijenjati i da će zapadna medicina konačno usvojiti pojam „holistički pristup“.
Za kraj, Katarina, možeš li nam u obliku poezije ili kratkog haikua prenijeti nekoliko riječi utjehe i snage svima koji se tek suočavaju s dijagnozom diskus hernije?
prihvati svoju patnju
prigrli svoju bol
zbog njih
i iz njih
rasteš
Ovo je najteže što možeš učiniti, ali jednom kad kreneš prihvaćati umjesto da se boriš i shvatiš da je sve tu s razlogom (iako taj razlog često ne vidimo) – postane lakše nositi se sa svime i promijeni ti se pogled na život.