Knjiga profesorice Gordane Kuterovac Jagodić „Kvadrant žene“ jedinstven je tekst. Napisala ga je vrhunska stručnjakinja koja suverenim znanjima sugerira kako se na psihološkom planu suočiti i boriti s bolešću te izboriti za ozdravljenje. Istovremeno je knjiga autentična i uvjerljiva jer autorica i sama ima osobno iskustvo s rakom dojke. Umjesto fraze „budi pozitivna“, nudi konkretne, na istraživanjima utemeljene alate za suočavanje – uz snažne glasove žena čije iskustvo potvrđuje da se s bolešću može živjeti, rasti i ponovno izgraditi kvalitetan život.
Što Vas je potaknulo da napišete knjigu „Kvadrant žene“ – je li presudno bilo stručno znanje ili osobno iskustvo? Odnosno, kako se u knjizi isprepliću Vaša stručna perspektiva psihologinje i osobna priča žene koja je prošla rak dojke?
Prilikom liječenja raka dojke prije 15 godina uz informacije o liječnika i s interneta čitala sam i brojne inozemne knjige o raku dojke kao i neke naše prijevode, no većina njih bila je usmjerena isključivo ili pretežito na medicinske i tjelesne aspekte raka dojke, potom na prehranu i njezinu ulogu ili su to pak bile osobne ispovjedi žena o njihovom putu liječenja i suočavanja. U svakoj sam knjizi našla nešto korisnog i vrijednog i nešto što mi je pomagalo. Ali, bilo je i mnogo stvari koje se nisu mogle primijeniti na naše socio-kulturalno okruženje ili naš zdravstveni sustav, kao što su i nedostajale i nisu se obrađivale mnoge stvari psihološke prirode koje su me mučile i brinule.
Mnogo je godina prošlo dok sam se odvažila spojiti svoje iskustvo i svoje znanje iz psihologije da oblikujem ovu knjigu. Naime, kao psihologinja u akademskom zvanju navikla sam na stil pisanja znanstvenih članaka te mi je izazov također bio naći način pisanja koji je pristupačan širokom krugu čitateljica, a opet koji je utemeljen na znanstveno provjerenim informacijama. Nadam se da sam u ovoj knjizi to dvoje uspjela pomiriti i jasno prenijeti ono što sam željela.
U knjizi opisujem sve stadije života tijekom liječenja raka dojke – od dijagnoze, preko pojedinih faza liječenja kao što su kemoterapija, operacija, zračenje i život nakon prestanka intenzivnog liječenja, ali tu su i brojna poglavlja koja se bave odnosima u obitelji, seksualnošću, roditeljstvom, načinima nošenja sa stresom, teškoćama psihičkog zdravlja, posttraumatskim rastom, povratkom na postao… U svakom poglavlju osim znanstveno utemeljenih spoznaja iz psihologijskih istraživanja raka dojke navodim i svoja iskustva i iskustva drugih žena, uz brojne ilustrativne i vrlo snažne citate samih žena.
U knjizi naglašavate važnost psihološkog suočavanja s bolešću – koje su najčešće prepreke i kako ih prevladati? Koliko psihološka snaga i stav utječu na proces liječenja i ozdravljenja?
Pojam „zdravlje“ se obično u javnosti vezuje uz tjelesno dobro stanje. No, definicija zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ali i prema svim drugim znanstvenicima koji se bave čovjekom i njegovom dobrobiti, ne uključuje samo tjelesno nego i mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći. Također, ništa nam se ne može događati, a posebno ne tjelesna i po život ugrožavajuća bolest, a da pritom to ne utječe na naše psihičko stanje. Svi napori da se prilagodimo novoj situaciji, da prebrodimo sve izazove koji su stavljeni pred nas tijekom liječenja i nakon njega su naši napori za suočavanjem.
Želim jako istaknuti kako se različite žene različito suočavaju i kako se različito mogu suočavati s pojedinim aspektima bolesti. Dakle, svakome treba dopustiti neko vrijeme da nađe najbolje načine i u tome mu pomoći. Ishode liječenja i ozdravljenja ne smijemo nikako prebaciti isključivo na stav, volju za životom i „budi pozitivna“ mantru. To je apsolutno nešto što sam sigurna da svaka žena s rakom dojke (ili bilo koja druga osoba oboljela od onkološke bolesti) izaziva „alergijsku reakciju“ i ljutnju.
Žena ima pravo plakati, biti tužna, očajavati itd. i ne smijemo zbog svoje nelagode da gledamo kako plače to odmah pokušati spriječiti! Ako je potrebno možemo joj kad je jako teško pustiti da bude tužna. Ali, ako vidimo da se osjeća bespomoćnom i zarobljenom u jednom načinu gledanja, možda ukazati na ono što još ima usprkos bolesti, na nju kao nama važnu osobu koje se nećemo odreći. Pomoći joj svojim gledištem promijeniti perspektivu – ako je to potrebno i dati podršku stvarnu i konkretnu da takav borbeni stav može zauzeti!
Prepreke i izazovi pred ženom oboljelom od raka dojke su mnogobrojni i mnogi koji nisu prošli kroz to sami ili s nekim u svojoj obitelji ih ne znaju i onda niti ne pružaju odgovarajuću podršku. Izazovi idu od tjelesne patnje i iscrpljenosti, osjećaja straha, tjeskobe i bespomoćnosti te silne nesigurnosti od neizvjesnog ishoda liječenja i moguće smrti. Od straha za utjecaj bolesti na djecu i obitelji te partnerske odnose, preko narušene slike o sebi, slike tijela i ženskog identiteta, seksualnih problema, suočavanja s negativnim reakcijama okoline, njihovim predrasudama i neadekvatnom podrškom. Zatim, problema seksualnosti, privremenim ili trajnijim teškoćama u mišljenju i radnoj sposobnosti itd. itd.
Postoje brojni korisni načini suočavanja koji uključuju aktivno traženje informacija o bolesti, rješavanje problema koje možemo riješiti, a nošenje s emocijama kada se stvari ne mogu mijenjati, samosuosjećanja i blagog i podržavajućeg i neosuđujućeg odnosa prema sebi, kognitivnog restrukturiranja u teškim situacijama (interpretacije tipa “slatki limun“), korištenja humora, tjelesne aktivnosti, raznih ugodnih aktivnosti koji nam skreću pažnju s neugodnih stvari, boravka u prirodi i s kućnim ljubimcima…
Kako žena može zadržati osjećaj identiteta i vrijednosti dok prolazi kroz teške terapije i promjene koje bolest nosi? Kako se nositi s pitanjem je li poželjna svom partneru nakon svega?
Brojne tjelesne promjene i nuspojave koje nosi kemoterapija, zračenje, operacija i hormonalna terapija jako narušavaju osjećaj da smo zdravi, snažni, sposobni i izazivaju osjećaj tjelesnog umora, iscrpljenosti i slabosti. Sve to utječe i na psihu te izazivaju osjećaj bespomoćnosti, bezvoljnosti i gubitka želje za druženjem, kretanjem, seksualnim odnosima itd.
Gubitak kose, trepavica i obrva privremeno narušava sliku o sebi i prema van često izaziva i neprimjerene i negativne reakcije okoline koja odmah zna da je netko onkološki pacijent. Mastektomija ili uklanjanje dojke ili dojki ostavljaju ožiljke, probleme s naticanjem ruke ako su uklonjeni i limfni čvorovi. Čak i kada se napravi rekonstrukcija dojki one mogu izgubiti neke svoje funkcije kao što su gubitak bradavice ili smanjen osjet u njoj što može utjecati na seksualnost.
Treba naglasiti da mnoge žene ne očajavaju toliko jer ima je važnije da su uklonile rak iz dojke i opasnost po zdravlje i život. Također, neke jako smatra gubitak dojke i idu na rekonstrukciju dok je drugima to potpuno nevažno i ostaju tako do kraja života. Također, partneri nekih žena su jako osjetljivi na njihov novi izgled, dok mnoge on ne smeta jer im je najvažnije da je njihova žena i dalje tu uz njih i pomažu joj da se opusti i da niti nju to ne smeta.
No, naravno nije lako niti se događa brzo prilagodba na novi izgled tijela. Prvo je potrebno dopustiti odžalovati za izgubljenim dijelom tijela i uz pomoć rekonstrukcije, ili proteza i ostalih dodataka ako je potrebno taj izgled nekako prilagoditi onome koji ćemo moći prihvatiti. Partner koji se teško suočava s promjenama na tijelu svoje žene također treba raditi sa psihologom na tome, a ne samo partnerica. O detaljima možete pročitati u mojoj knjizi.
Smatrate li da hrvatsko društvo dovoljno otvoreno govori o raku dojke i emocionalnom teretu koji on nosi? Možete se osvrnuti i na neke druge dijagnoze i stanja – krijemo li ih još uvijek? Sramimo li se?
Treba naglasiti kako se o raku dojke sve više govori u javnosti kroz javnozdravstvene akcije, ali mislim da su za sve veću svijest o emocionalnim odnosno psihološkim aspektima onkoloških bolesti najzaslužnije udruge oboljelih pacijentica poput „Sve za nju“, „Nismo same“ ili “Nada-Rijeka” i sve hrabre žene koje o tome govore za medije.
To nije uvijek lako jer u našem društvu se još uvijek zazire od oboljelih od raka. Neki ih izbjegavaju kao da su zarazne, neki se ne bi htjeli prisjećati neugodnih stvari kao što je bolest ili smrt, a neki jednostavno misle da pomažu tako da „ne smetaju“ onoga tko je bolestan.
Kada su u pitanju žene često su stigmatizirane i žene oboljele od raka maternice ili jajnika jer se to nekako veže uz seksualnost žene. Uz onkološke bolesti često se ljudi srame i psihičkih bolesti i stanja, a onkološke bolesti često mogu i izazvati psihičke teškoće poput depresije ili anksioznih poremećaja. Ono što je vrlo otežavajuće za oboljele od svih navedenih bolesti je da postoji implicitna pretpostavka (a nekada i vrlo eksplicitno izrečena) da su si oboljeli nekako sami krivi za to što su se razboljeli (jer su nešto radili, nisu radili, bili su ovakvi ili onakvi, suočavali se sa životom ovako ili onako, nisu „pozitivni“, stalno su „negativni“….) i potreba da se od njih distancira jer „mi nismo kao oni“. Mi sve radimo kako treba i nećemo se razboljeti. Zato je jako potrebno da združeno u javnosti djeluju medicinski stručnjaci i stručnjaci za mentalno zdravlje kako bi se objasnila višestruka uzročnost svake bolesti i oboljelima uz samu bolest ne bi na leđa „natovarila“ još i krivnja. To im je najmanje potrebno.
Koliko su važni podrška obitelji, prijatelja i zajednice – i gdje najčešće nastaju praznine?
Podrška svih navedenih kako konkretna u tome da ih se odveze na preglede, skuha ručak, ode u apoteku itd, pa do podrške samo poštovanju (ističe koliko su nam važni, koliko su hrabri i dobro se nose, kako su i dalje oni isti…), emocionalne podrške (tješenje, hrabrenje, bodrenje, itd..) je neprocjenjiva i nezamjenjiva i vrlo je važno da se okolina ne povuče nego nenametljivo, ali uporno nudi podršku ili samo bude tu za oboljelu.
U psihologiji se to naziva socijalnom podrškom i ona može dolaziti iz različitih izvora – od članova obitelji, preko prijatelja i poznanika i kolega s posla, hobija… Socijalna podrška vrlo mnogo znači i ako je nije moguće dobiti iz prirodno očekivanih izvora, ali ne samo tada, treba je potraživši od udruga pacijentica i stručnih osoba poput psihologa ili psihijatara. Nažalost, nekad se članovi obitelji oboljelih žena ne nose dobro s njezinom bolešću, shvaćaju je kao nešto što narušava njihovu komociju ili neke životne odabire i počinju se više brinuti za sebe i „nestanu“ s horizonta ili pak preokrenu situaciju smatrajući da su oni žrtve te nameću ženi krivnju i očekuju od nje da se brine o njima. Zato je jako potrebno dobiti podršku i stručnu pomoć za narušene partnerske i obiteljske odnose.
Što Vam je osobno najviše pomoglo u borbi s bolešću – i jeste li to ugradili u knjigu?
Ne mogu istaknuti niti jednu pojedinačnu stvar koja bi mi najviše pomogla. Osim mobilizacije vlastitih psiholoških resursa, borbenog stava, istraživanja informacija, razgovora s liječnicima, načina suočavanja usmjerenog na problem, ali i distrakcije ugodnima aktivnostima popu čitanja, gledanja filmova i serija, hodanja i putovanja, neko vrijem i plesa, koristila sam sve druge izvore koje sam mogla dobiti.
Nekada sam uspijevala, drugi put ne baš u mjeri u kojoj sam očekivala, ali nastojala sam ići dalje. Bilo je potrebno puno pomoći iz različitih izvora da bi se nosila s rakom dojke i svim njegovim posljedicama. Koristila sam i neformalne izvore socijalne pomoći i psihološku pomoć kolega stručnjaka, kao i udruga žena oboljelih od raka dojke. Sve sam nastojala ugraditi u knjigu i ono što sam sama koristila i ono što nisam, a znam da postoji iz literature i da žene koriste i pomaže im.
Što biste poručili ženama koje se upravo sada suočavaju s dijagnozom raka dojke?
Ženama koje saznaju da imaju rak dojke ili se od njega tek počinju liječiti poručujem da nikako ne smatraju to automatskom smrtnom presudom i kako je to bolest koja se vrlo kompleksno liječi, ali se s njom može dugo i dobro živjeti. Dijagnoza raka dojke donosi strah, nesigurnost i mnoštvo pitanja, ali oko vas postoji mreža liječnika, obitelji, prijatelja i drugih žena koje prolaze kroz isto iskustvo i mogu vam biti oslonac.
Strah, tuga, ljutnja i zbunjenost prirodne su reakcije – dajte si dopuštenje da ih osjetite i izrazite. Medicina je danas daleko napredovala – mnoge žene uspješno završe liječenje i nastave ispunjen život. Razgovor sa psihologom, grupama podrške ili drugim ženama koje su prošle kroz isto može pomoći da se osjećate jače i manje usamljeno i zato ih se ne ustručavajte koristiti.
Nadam se da će nekima od vas pomoći i moja knjiga „Kvadrant žene“, koju možete čitati same ali svakako je mogu i trebaju čitati i vaši najbliži kako bi razumjeli kroz što prolazite.
SHE GIVEAWAY!
Nova prilika za osvajanje super nagrade na našem Facebooku!
Evo kako sudjelovati:
- Pratite nas na Facebooku i Instagramu
- Lajkajte objavu na Facebooku i u komentaru tagirajte barem jednu osobu
- Budite aktivni – vaša podrška se primjećuje!
- Možete sudjelovati s više komentara (svaki put označite drugu osobu). Uvjeti za sudjelovanje je navršenih 18 godina i prebivalište u Hrvatskoj
Darujemo jednu čitateljicu, a biramo nasumičnim odabirom.
Prijave primamo do 10. listopada, a nakon objave dobitnica svoje podatke (ime i prezime, adresu i broj mobitela) šalje u inbox naše Facebook stranice.
Podatke koristimo isključivo u svrhu dostave nagrade.
Hvala što ste dio naše she.hr zajednice i…
Sretno svima!
Dobitnica Ivana Matas