Lorena sjeda u auto svako jutro s istim osjećajem u želucu. Ne ide na posao koji mrzi – naprotiv, voli što radi. Nema problema s djecom, odrasla su i samostalna. Financijski je stabilna, ima dom, prijatelje. Ali svaki put kada krene negdje sama, osjeća stezanje u prsima. Dlanovi joj se znoje. Srce lupa. Mislila je da ima agorafobiju.
“Godinama sam živjela uvjerena da je to medicinski problem. Prošla sam sva ispitivanja, bila kod specijalista, uzimala lijekove. Ništa nije dugoročno pomoglo,” priča ova 34-godišnja Zagrepčanka koja je pristala razgovarati pod izmijenjenim imenom. Ono što Lorena nije znala – njezini simptomi nisu bili posljedica bolesti. Bili su znak, znak da njezino tijelo već godinama pokušava reći nešto što ona nije bila spremna čuti.
Fenomen koji nema ime, ali ima posljedice
U psihološkoj praksi sve se češće pojavljuje fenomen koji stručnjaci opisuju kao “sindrom praznine” ili “egzistencijalnu krizu uspješnih ljudi“. To nisu službeni medicinski termini, ali sve bolje opisuju ono što terapeuti diljem svijeta primjećuju: porast broja ljudi koji, unatoč vanjskom uspjehu, osjećaju duboku unutarnju prazninu.
“Dolaze mi ljudi koji su na vrhuncu karijere, koji imaju obitelji, koji su financijski sigurni. I svi počinju razgovor istom rečenicom: ‘Ne znam što mi je. Imam sve, ali osjećam se prazno,’” objašnjava Timoteo Crnković, praktičar Ericksonove hipnoterapije iz Zagreba koji se specijalizirao za rad s takvim klijentima.
Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2023., stope anksioznosti i depresije u razvijenim zemljama nastavile su rasti unatoč poboljšanju materijalnih uvjeta života. Najveći rast bilježi se upravo u dobnoj skupini od 30 do 50 godina, dakle među ljudima u najproduktivnijoj životnoj dobi.
Kada tijelo vrišti ono što um ne želi čuti
Veljko ima 45 godina i vodi uspješnu knjigovodstvenu tvrtku s desetak zaposlenika. U uredu je, kako sam kaže, “sasvim druga osoba” nego kod kuće. “Na poslu sam siguran u sebe. Donosim odluke, vodim projekte, nemam problema s komunikacijom. Ali čim dođem kući, kao da se pretvaram u nekoga drugog. Nesiguran sam, ovisim o raspoloženju partnerice, osjećam se… izgubljeno,” opisuje Veljko.
“Mnogi ljudi razviju ono što psiholog Carl Rogers naziva ‘lažno jastvo‘ – verzije sebe koje funkcioniraju u specifičnim kontekstima, ali su udaljene od autentičnog doživljaja sebe,” piše u knjizi ‘On Becoming a Person’ (1961), jednom od temelja humanističke psihologije. Problem nastaje kada te verzije postanu toliko udaljene od autentičnog doživljaja sebe da osoba više ne zna tko je zapravo. U psihološkoj literaturi to se često opisuje kao ‘fragmentacija identiteta‘ – osjećaj da u vama žive različite osobe koje nikad nisu integrirane u cjelinu.
Veljko je godinama pokušavao “balansirati” te dvije verzije sebe. Išao je na team buildinge, čitao knjige o work-life balanceu, pratio YouTube kanale o produktivnosti. Ništa nije pomoglo.
“U jednom trenutku sam shvatio da problem nije u balansu. Problem je u tome što sam cijeli život bježao od sebe,” kaže on.
Bježanje kao način života
Koncept “bijega od sebe” možda zvuči apstraktno, ali manifestacije su svakodnevne i konkretne. Psiholog i autor bestselera “Bijeg od nelagode”, dr. Judson Brewer s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Brown, opisuje to kao “strategiju izbjegavanja – konstantno traženje vanjskih stimulansa kako bismo ušutkali unutarnje pitanje: Tko sam ja?”
Oblici bijega mogu biti socijalno prihvatljivi pa čak i hvaljeni:
- Radoholizam – konstantno prekovremeno rađenje, praćenje mobitela 24/7, nemogućnost “isključivanja”
- Perfekcionizam – osjećaj da ništa nije dovoljno dobro, konstantno podizanje standarda
- Hyperparenting – pretjerana fokusiranost na djecu koja postaje zamjena za vlastiti identitet
- Altruizam kao obrana – konstantna briga o drugima kao način izbjegavanja brige o sebi
- Digitalni bijeg – beskonačno scrollanje društvenih mreža, binge-watching serija, gaming
“U umjerenim količinama ove stvari imaju svoju korist, problem nastaje kada postane jedini način na koji osoba može funkcionirati – kada uklanjanje tih aktivnosti dovodi do akutne anksioznosti ili osjećaja praznine”, napominje Crnković.
“Prestala sam bježati – i simptomi su nestali”
Za Lorenu je prekretnica došla kada je postavila sebi pitanje koje joj nikad nitko nije postavio: “Gdje sam ja u svemu ovome?”
“Shvatila sam da cijeli život nisam živjela za sebe. Živjela sam za muža, za djecu, za posao, za očekivanja okoline. I tijelo mi je pokušavalo reći: ‘Ovo nije u redu.’ Ali ja nisam slušala. Dok nije postalo toliko glasno da više nisam mogla ignorirati.” Lorena opisuje trenutak spoznaje kao “fizički osjećaj”. “Sjela sam u autu, sama, i umjesto da pobjegnem kući kao što sam radila stotine puta, ostala sam. Dopustila sam sebi da osjetim taj strah. I pitala sam se: ‘Od čega točno bježim?’ I odgovor me šokirao: ‘Od sebe. Od pitanja što JA želim.'”
Nakon što je prestala bježati, simptomi su postupno nestali. Nije bilo više napada panike, nije bilo više noćnog znojenja. Ali put do tog trenutka nije bio lagan.
“Morala sam priznati sebi neke teške istine. O svom braku. O tome koliko sam se osjećala nevidljivom. O tome koliko sam se bojala ostati sama, ne fizički sama, nego sama sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim osjećajima.”
Zašto terapija ponekad ne funkcionira
Marinela, 38-godišnja marketinška stručnjakinja iz Pule, provela je pet godina u različitim oblicima terapije. “Išla sam kod psihologa, kod psihijatra, uzimala antidepresive, bila na grupnim terapijama. Pomoglo bi mi na neko vrijeme, osjećala bih se bolje ,ali onda bi se sve vratilo. I počela sam misliti da je problem u meni, da sam nekako ‘pokvarena,'” priča Marinela .
Profesor psihijatrije dr. Bessel van der Kolk, autor knjige “The Body Keeps the Score” koja je postala svjetski bestseller, objašnjava zašto klasični terapijski pristupi ponekad ne daju dugoročne rezultate: “Trauma i kronični stres ne žive samo u našim mislima – žive u našem tijelu. Možete pričati o problemu godinama, možete racionalno razumjeti što se dogodilo i zašto, ali ako tijelo još uvijek drži te obrasce, ništa se neće promijeniti.”
Za Marinelu je prelomnica došla kada je shvatila da problem nije bio u njezinom djetinjstvu, iako je ono svakako utjecalo na nju. “Problem je bio u tome što sam ja, ovdje i sada, stalno pretvarala. Bila sam nasmijana pred svima, ali iznutra sam bila slomljena. I nikome nisam pokazivala tu drugu stranu, čak ni sama sebi.”
Cijeli život “potreban” drugima – a sebi stranac
Veljko opisuje svoj proces spoznaje kao “bolno, ali oslobađajuće“.
“Shvatio sam da sam cijeli život svoju vrijednost mjerio time koliko sam potreban drugima. Za mamu sam bio ‘dobar sin koji spašava’. Za djecu ‘dobar tata koji sve rješava’. Za partnericu ‘dobar partner koji uvijek razumije’. Ali tko sam ja kada me nitko ne treba?”
Ovaj fenomen, u psihologiji poznat kao “kodinamičnost” ili “ljudsko ugađanje” (people pleasing), osobito je čest kod ljudi koji su odrastali u obiteljima gdje su morali preuzeti ulogu odraslih prerano, bilo zbog bolesti roditelja, ovisnosti, siromaštva ili neke druge krize.
“Dijete nauči da je njegova vrijednost uvjetovana time koliko je korisno, koliko može pomoći, koliko može zadovoljiti potrebe drugih. I taj obrazac nastavi nositi u odraslu dob,” objašnjava Crnković.
Za Veljka je ključni trenutak bio kada je shvatio razliku između pomaganja iz ljubavi i pomaganja iz straha. “Pomagao sam drugima jer sam se bojao da ću, ako ne budem koristan, ostati sam. To nije bila ljubav – to je bila transakcija. I to me iscrpljivalo.”
Tijelo kao kompas
Sva trojica sugovornika opisuju da su njihova tijela godinama pokušavala komunicirati s njima.
Lorena je imala napade panike. Veljko je imao kronične bolove u leđima i želucu. Marinela je patila od nesanice i kroničnog umora.
“Sve te simptome sam pokušavala riješiti medicinski. Bila sam kod gastroenterologa, neurologa, pila razne suplemente. Ali nitko me nije pitao: ‘Što se događa u vašem životu?'” prisjeća se Marinela.
Somatska terapija, pristup koji se fokusira na vezu između tijela i uma, sve je popularniji upravo zbog prepoznavanja da tijelo često “zna” prije uma.
“Tijelo ne laže,” kaže terapeut Peter Levine, pionir somatske terapije. “Možete sebi racionalizirati situaciju, reći sebi da je sve u redu, ali ako vam tijelo šalje znakove stresa, treba ga slušati.”
Za Lorenu je to značilo naučiti “stati i osjetiti”. “Godinama sam bježala od neugodnih osjećaja. Čim bi došao neki nemir, odmah bih se uključila u nekakvu aktivnost, čišćenje, rad, Netflix, bilo što samo da ne osjetim to. Naučiti stati i jednostavno osjetiti- to je bilo najteže i najvažnije što sam napravila.”
Što se događa kada prestanete bježati
Svo troje klijenata opisuju sličan proces. Nakon početne spoznaje i odluke da prestanu bježati, uslijedilo je razdoblje koje opisuju kao “procesiranje”.
“Bilo je teško,” priznaje Veljko. “Prvih tjedan dana nakon što sam prestao stavljati druge ispred sebe, osjećao sam se užasno krivim. Kao da sam sebičan, kao da radim nešto loše. Morao sam se stalno podsjećati: ‘Ne, ovo nije sebičnost. Ovo je samopoštovanje.'”
Marinela opisuje sličan proces. “Prvi put kada sam partneru rekla: ‘Ovo mi ne paše, želim promijeniti’, mislila sam da će me napustiti. Bojala sam se toga tjednima. Ali dogodilo se suprotno, rekao je: ‘Konačno te vidim. Konačno si autentična.'”
Za Lorenu je najteže bilo suočavanje s bračnim problemima koje je godinama potiskivala. “Morala sam priznati sebi da nisam sretna. I to je bilo bolno. Ali znate što je još bolnije? Živjeti život u kojem ste nevidljivi sami sebi.”
Može li se to “izliječiti”?
Termin “izliječiti” možda nije najprecizniji kada govorimo o ovom fenomenu, jer nije riječ o bolesti u klasičnom smislu.
“Ovo nije poremećaj koji ima početak i kraj,” objašnjava dr. Horvat. “Ovo je način na koji osoba funkcionira, obrasci koji su se razvijali godinama. Promjena je moguća, ali zahtijeva spremnost da se suočite sa stvarima koje ste možda cijeli život izbjegavali.”
Crnković, koji radi s klijentima kroz intenzivan, kraći proces umjesto dugotrajne terapije, kaže da je ključ u brzini spoznaje. “Ljudi mogu provesti godine pričajući o svom djetinjstvu i traumi. I to može biti korisno. Ali ponekad je potrebno samo jedno pravo pitanje koje će pokrenuti domino efekt spoznaja.” Iako takav intenzivan pristup nije za svakoga.
“Za neke ljude je potreban sporiji, postupniji proces. Važno je da osoba pronađe pristup koji odgovara njezinim potrebama.”
Prepoznajete li sebe?
Stručnjaci navode nekoliko znakova koji mogu ukazivati na to da bježite od sebe:
- Osjećaj praznine unatoč vanjskom uspjehu – Imate posao, obitelj, prijatelje, hobi, ali nešto vam “fali” i ne znate što.
- Ne možete biti sami – Konstantno trebate nekoga ili nešto – TV, mobitel, rad, ljude. Tišina vas nervira.
- Kronični umor koji se ne popravi odmorom – Stalno ste umorni i bez obzira koliko spavali, ne osjećate se odmorno.
- Pretvaranje kao modus operandi – Pokazujete različite verzije sebe različitim ljudima i gubite osjećaj tko ste zapravo.
- Anksioznost bez jasnog uzroka – Osjećate nemir, stezanje u prsima, napetost, ali ne možete identificirati što vas točno brine.
- Simptomi koje medicina ne može objasniti – Bolovi, probavne smetnje, nesanica, ali svi nalazi su uredni.
“Najhrabrija stvar je prestati bježati”
Na kraju našeg razgovora, Lorena sumira svoje iskustvo ovako: “Godinama sam mislila da sam slaba zato što se ne mogu nositi sama. Ali shvatila sam, nije stvar u slabosti. Stvar je u tome što sam bila toliko jaka da sam izdržala cijeli život. Točnije živjela sam život koji nije bio moj. I sada, kada sam prestala bježati, prvi put se osjećam – slobodno.”
Veljko se slaže. “Mislio sam da će biti strašno kada prestanem biti ‘potreban’ svima. Ali dogodilo se nešto čudno – ljudi su me počeli više poštovati. Jer konačno sam postao autentičan.”
A Marinela zaključuje: “Ne znam što me čeka. Možda će biti teško. Možda će biti i gorih dana. Ali znam jedno – više ne bježim. I to je najveća pobjeda.”
Sugovornici u članku pristali su razgovarati pod izmijenjenim imenima kako bi zaštitili svoju privatnost. Radi se o autentičnim pričama.
DISCLAIMER:
Sadržaji ima isključivo informativnu i edukativnu svrhu te ne može zamijeniti dijagnozu i savjet vašeg liječnika ili drugog zdravstvenog stručnjaka.