Karla Lončarić Bašić je psihologinja i edukantica drugog stupnja kognitivno-bihevioralne terapije, zaposlena u ljudskim resursima hrvatske IT tvrtke. Suosnivačica je udruge kako si?, u kojoj doprinosi razvoju projekata mentalnog zdravlja i podrške zajednici, te koautorica Dnevnika mentalnog zdravlja (2023.). Kao majka jednogodišnje Lene i žena koja proživljava izazove četvrtog stadija duboke zdjelične endometrioze, Karla otvoreno govori o kroničnoj boli, majčinstvu, unutarnjoj snazi i važnosti da žene vjeruju sebi onda kada ih sustav i okolina ne vide dovoljno jasno.
Kad nešto ne valja…
Zamisliti godine u kojima vas redovito, ponekad i svakodnevno, prati bol, a nitko ne zna objasniti zašto. „Retroaktivno gledajući, mogu reći da jako dugo nešto nije bilo u redu. Više od deset godina suočavala sam se s izraženim menstrualnim tegobama koje nisu bile adekvatno prepoznate ni liječene. Kao i mnogim ženama, propisane su mi kontracepcijske pilule koje su privremeno ublažile simptome, ali s vremenom više ništa nije „držalo vodu“. Bol je postajala jača, a ja sam znala da nešto dublje ne valja“, rekla je Karla.
Godine boli bez odgovora
Šest mjeseci nakon što je prestala uzimati pilule završila je na operacijskom stolu. Dotad je prošla niz odlazaka na hitnu, pokušaje traženja mišljenja, nesigurnost i paralizirajuću bol na koju nisu djelovale ni tablete ni injekcije. Jednom su liječnici bili uvjereni da ima upalu slijepog crijeva, a kasnije se pokazalo da je riječ o “samo cisti od 4 centimetra”, koja je zapravo bila dio četvrtog stadija duboke zdjelične endometrioze.
Nakon operacije dobila je preporuku da pokuša zatrudnjeti ili ponovno počne uzimati pilule. “Iako nisam bila sretna s tim pristupom koji čujemo u valjda 90% slučajeva, povjerovala sam liječnicima.” No, endometrioza se vratila već za tri mjeseca: „Najveći šok u svemu tome bio je osjećaj da, unatoč dijagnozi, još uvijek zapravo ne znamo dovoljno. Dolazak do dijagnoze je težak, ali borba nakon nje, kada shvatiš koliko je to kronično stanje koje zahvaća sve aspekte života, postaje prava lekcija u izdržljivosti.“
Simptomi su i danas brojni, a Karlu uskoro očekuje nova, nimalo jednostavna operacija. Dugo joj je, kaže, uz samu bol najteže padalo neshvaćanje liječnika i okoline. Prisjeća se odlaska liječniku na zamjeni. Objasnila je da je boli identično kao prije operacije, a odgovor je bio: “to nije moguće”. Tek nakon inzistiranja da napravi ultrazvuk, liječnik je utvrdio povratak endometrioze i poslao je hitnoj. “To me naučilo da moram biti uporna, ili naporna — ovisno kako tko gleda — jer često žena mora sama dokazivati vlastitu bol.”
S vremenom je naučila prihvatiti da mnoge stvari jednostavno nisu pod njezinom kontrolom: “Najvažnije mi je da imam podršku kod kuće, i to mi daje snagu.” Ipak, najveći izazov ostaje kronična bol, ona koja je prisutna u svakoj minuti dana: dok ustaje, radi, brine o djetetu, kupuje, putuje, druži se, ide spavati. Bol je nevidljiva, a nevidljiva bol često vodi u nesporazum. Ljudi je ponekad pitaju zašto ne pleše, zašto je loše volje ili zašto je otišla ranije kući. “Ponekad jednostavno nemam više snage objašnjavati.” Najteže joj padaju trenuci u kojima se zbog boli ne može posvetiti svom djetetu onoliko koliko bi željela: “Kada ne mogu ustati, a ona me treba — to su trenuci koji bole jače od bilo koje fizičke boli.”
Put do majčinstva
Majčinstvo je za Karlu oduvijek bilo najveća želja, ali i najveći strah – strah da ga možda neće doživjeti. Nakon dijagnoze, ta bojazan postala je još realnija. Odlučili su pokušati ostvariti trudnoću ranije nego što bi to učinili da nije bilo bolesti. Nakon niza mjeseci bez uspjeha, krenuli su u postupke potpomognute oplodnje — prvo inseminaciju, zatim IVF. “Sjećam se kako je doktor rekao da ima slobodan termin za par mjeseci, a ja sam samo rekla: ‘Ja ne mogu izdržati još tri ciklusa ovakve boli.’” IVF i trudnoća bili su izuzetno teški, ali dolazak male Lene promijenio je sve. “Ona je najveći dar i potvrda da se iz borbe mogu roditi najljepše stvari.”
Svakodnevica s endometriozom i malim djetetom nije jednostavna — umor, iscrpljenost i bol stalni su suputnici. No, upravo joj Lena daje snagu: “Majčinstvo me naučilo da snagu ne crpimo iz odsustva boli, nego iz smisla koji pronađemo unatoč njoj.”
Ženstvenost i emocionalne posljedice bolesti
Emocionalno, mnoge žene s endometriozom suočavaju se s narušenim osjećajem kontrole, ženstvenosti i samouvjerenosti. Uz fizičku bol, iscrpljenost i ožiljke, jedna od najtežih pojava je tzv. “endo belly”, stalna nadutost zbog koje izgled može varirati kao da je žena trudna. „U početku mi je to bilo izuzetno teško prihvatiti. Samopouzdanje mi je padalo, izbjegavala sam usku odjeću, skrivala ožiljke, osjećala se nelagodno u vlastitom tijelu, nisam se osjećala privlačnom. Od kako radim na sebi, na svojim mislima i osjećajima, vidim pozitivne promjene. Sada mogu obući usku haljinu, ponosno nosim svoje ožiljke i podsjećam se da moje tijelo nije neprijatelj, nego dokaz koliko sam snažna i što sam sve prošla“, istaknula je Lončarić Bašić.
Majčinstvo me naučilo da snagu ne crpimo iz odsustva boli, nego iz smisla koji pronađemo unatoč njoj.
Karla Lončarić Bašić
Endometrioza utječe i na odnose. Kronična bol često donosi povlačenje, tišinu, odabir odmora umjesto druženja, i onda krivnju. Karla primjećuje da je postala selektivnija: “Čuvam energiju i ulažem u one odnose u kojima se osjećam viđeno, u odnose koji me odmaraju, a ne iscrpljuju.”
U suočavanju s izazovima najviše joj pomaže upornost. “Nisam osoba koja lako odustaje. Naučila sam da ne mogu kontrolirati bolest, ali mogu kontrolirati svoj odnos prema njoj.” I dalje istražuje nove metode, traži mišljenja i male načine za olakšavanje svakodnevice. No, ključnu ulogu ima podrška supruga. “On je moja stijena. Osoba koja me zna čuti i kada ne izgovorim ni riječ.” Topla prisutnost, kaže, ponekad liječi više od bilo kojeg praktičnog rješenja.
Pogled psihologinje: kako živjeti s kroničnom boli i očuvati sebe?
Kao psihologinja, naglašava koliko je kronična bolest i psihološko stanje. Gubitak kontrole, frustracija, neizvjesnost, sve su to izazovi s kojima se žene nose svakodnevno: „Psihološki proces oporavka često počinje upravo vraćanjem te kontrole, makar i u malim stvarima: u tome kada odaberemo odmoriti, kako postavimo granice i kažemo “ne” i kada se usudimo potražiti pomoć“. Kognitivno-bihevioralna terapija može pomoći u povratu osjećaja kontrole, poboljšanju kvalitete života i razvoju novih strategija suočavanja: “Bol možda ne nestaje, ali gubi moć upravljanja životom žene.” Okruženost osobama koje razumiju, potražiti psihološku pomoć i stvarati male rituale brige o sebi temelji su stabilnosti u kroničnim stanjima.
Na kraju, Karla šalje poruku svakoj ženi koja tek sumnja, traži dijagnozu ili je u borbi s endometriozom: „Nisi sama. To što svakodnevno funkcioniraš unatoč boli pokazuje ogromnu unutarnju snagu. Tražiti pomoć nije slabost ,već odraz hrabrosti i upornosti. Želim potaknuti žene da i dalje osluškuju svoje tijelo, vjeruju svojim osjećajima i ne pristaju na “to je normalno” ako znaju da nije, svaka priča se treba čuti.“