Snijeg je pao. Nije apokalipsa, nije smak svijeta – nego je pao snijeg. Onako kao nekad. Bijel, hladan i poprilično jasan u svojoj poruci: izađi van i makni me s prilaza.
No, umjesto zvuka lopata – mrtva tišina. Od mojih susjeda ni traga ni glasa. Susjedni ulazi čisti. Svi uredno vani i po tri puta dnevno, kod mene – ništa. Lista ništa. Popisi ništa. Kao lista čekanja u bolnici – nema logike, nema reda, nema smisla.
Obavijesti reda radi
Nevjerojatno je koliko odraslih ljudi, s vozačkom dozvolom, kreditom i mišljenjem o svemu, u 2026. godini ne zna koristiti lopatu. Ili se barem ponaša kao da je lopata arheološki artefakt iz doba naših baka, a ne osnovni alat za preživljavanje zime.
Najdraži su mi oni koji stoje kraj prozora, gledaju snijeg i čekaju da se sam riješi. Možda ispari. Možda ga odnese vjetar. Možda dođe Snjeguljica iz lokalne mjesne zajednice. A možda – samo možda – netko drugi. Jer zašto bih ja, kad postoji netko drugi? U međuvremenu se recitiraju zakoni, pravilnici i viče, sve onako kako mi to najbolje znamo. Iz fotelja, na društvenim mrežama.
Upiru prstom. Viču – sramota. I tako sve u krug.
A ja, nadobudna, sa svim ključevima ovoga svijeta, krećem prema lopati. Naravno – lopata je zaključana. Na posebnom mjestu. Jer lopate se, očito, kradu. I očito su iznimno vrijedne.
I uzalud… do lopate ne mogu. A predvečerje divno, pahulje padaju, romantično, instagramično – dok se sve pod nogama pretvara u klizalište.
Novi dan, nova ja
Čišćenje snijega postalo je moralno pitanje. Ako prvi uzmeš lopatu – automatski si budala. Ako ne uzmeš – pa nema ga toliko. Ako padneš – vidi budale, kud ga vrazi nose. Ako ne padneš – ma lako je tebi. U svakom slučaju, kriv si.
I tako ja, u rano jutro, sretnem susjedu i zatražim lopatu. Naravno, ženi nije jasno ni zašto ni kako – jer nije moj red. Oni od jučer i Ovi od danas ništa – muk! A ledeni pokrivač pred našim očima postaje upravo to: led.
Ovo pišem jer želim pohvaliti susjedu, stariju gospođu u sedamdesetima. Na kraju smo čistile zajedno. I očistile. Svega pola sata posla. Ne savršeno, ali definitivno – bolje išta nego ništa. Barem nam pred zgradom nitko neće pasti i slomiti ruku.
O lopati neću previše, jer to spigano, izvitopereno čudo ne mogu ni opisati. I, naravno, opet je pod ključem. Iz samo predstavniku stanara znanih razloga. I dalje sumnjam da je riječ o predmetu iz arheoloških iskapanja, a ne o alatu za snijeg.
Ali znate što je najtužnije? Ne snijeg. Nego činjenica da su naši stari, u otrcanim cipelama i bez centralnog grijanja, očistili pola sela prije doručka. A mi danas ne možemo ni pet metara pločnika bez drame, statusa i emocionalne krize. Ne znamo se više ni podružiti, ni nasmijati, ni nazdraviti zajedno. Otuđeni, zaključani, sumnjičavi – promatramo svijet kroz špijunke i zaključana vrata.
Zato, dragi moji lijeni, snježni promatrači – lopata nije kazna. To je terapija. Pet minuta mahanja i sve frustracije idu van. I danas me bole ruke. Ali neka.
Ako ništa drugo, barem ćete imati izgovor da kažete: “Umorio sam se. Radio sam. I to fizički.”