Latinska izreka Prima Facie, znači „na prvi pogled” i koristi se u pravnoj terminologiji za označavanje dokaza koji se smatraju dovoljnima dok se ne pokaže suprotno. Upravo taj koncept stoji u središtu snažnog kazališnog teksta koji razotkriva iskustva žena žrtava nasilja i način na koji ih sustav često promatra, procjenjuje i presuđuje — ne samo pravno nego i društveno.
Prima Facie je prvi put izvedena u Australiji 2019. godine, gdje je odmah izazvala snažne reakcije publike, uključujući i pravne stručnjake. Predstava je igrala pred punim dvoranama odvjetnika i sudaca te potaknula rasprave o zakonima i pravilnicima vezanima uz slučajeve seksualnog nasilja. Nekoliko godina kasnije stigla je i na londonski West End, potvrdivši status jednog od najutjecajnijih suvremenih kazališnih tekstova.
Producentica hrvatske verzije, Katarina Madirazza, jedna je od ključnih figura suvremene kazališne produkcije koja se profilirala kroz projekte snažnog društvenog angažmana i estetske preciznosti. Njezin interes za tekstove koji otvaraju važna društvena pitanja jasno se očituje i u ovom projektu, čija će hrvatska premijera biti održana 14. ožujka, pa publika tek treba vidjeti kako će ova međunarodno hvaljena predstava zaživjeti na domaćoj sceni.
Premijera je rasprodana, a nadolazeće izvedbe su 18. 3., 27. 3, i 11. 4 - karte će biti dostupne na stranicama teatra EXIT.
Što vas je osobno privuklo tekstu Prima Facie i zašto ste odlučili producirati njegovu hrvatsku verziju?
Privukla me činjenica da tekst progovara o iznimno aktualnoj temi na autentičan i višedimenzionalan način. U prvom dijelu predstave svijet promatramo iz perspektive prava, očima briljantne kaznene odvjetnice – samouvjerene, duhovite, racionalne, uspješne i ambiciozne žene. A onda se sve preokreće. Žena koja je cijeli život posvetila pravnom sustavu počinje ga preispitivati i jasnije uviđati razliku između prava i pravde.
Paralelno pratimo i snažnu glumačku transformaciju – od stamene, sigurne osobe do krhke i nesigurne žene kojoj se život u potpunosti ruši. Tekst me pri svakom čitanju, pa i danas dok ga slušam na probama po ne znam koji put, uvijek iznova duboko dirne. Instinkt mi je govorio da je to upravo sljedeći veliki projekt za Petit – i, sudeći po svemu, nisam pogriješila. Autorski tim stvorio je malo remek-djelo.
Koji su najveći izazovi u pripremi predstave?
Na nezavisnoj sceni najveći su izazovi gotovo uvijek financijska sredstva. Iako nas to ponekad potakne na iznimno inovativna i kreativna rješenja – nerijetko čak i bolja od originalnih – ipak mi je žao što se naš rad često svodi na veliku ljubav prema poslu. Kao producentici teško mi pada kada ne mogu trud pojedinaca honorirati onako kako smatram da zaslužuju.
Izazov je i pitanje prostora igranja, no Petit je imao sreću da su naše projekte prepoznali partneri poput Gradskog kazališta Trešnja s predstavom „Baby Lasagna – mačke i spačke“, a sada i Matko Raguž s Teatrom Exit. Na tome smo im neizmjerno zahvalni.
Kako ste pristupili prijenosu snažne pravne i društvene tematike na naš kulturni kontekst?
Projektu smo pristupili temeljito i odgovorno. Uz pomoć Martine Rajić Augustić, koja nas je povezala s Hrvatskom udrugom žena u pravnoj profesiji, razgovarali smo s odvjetnicima i stručnjacima kako bismo iz prve ruke saznali kako sustav funkcionira u Hrvatskoj. Ta su nam saznanja bila iznimno vrijedna.
Pravni vokabular prilagodili smo našem kontekstu uz pomoć struke, no u sam tekst nismo značajno intervenirali jer je već izuzetno jasno i precizno napisan. Svjesno smo se željeli odmaknuti od aktivističkog tona koji je dijelom utkan u temu te projektu pristupiti primarno umjetnički, vjerujući da će svaki gledatelj iz njega izvući ono što mu je osobno najvažnije.
Redateljica Anja Maksić Japundžić tekstu je dodala poetičan sloj, a autorski tim to je maestralno prenio kroz scenografiju Andree Lipej, glazbu Ivane Starčević i Marka Levanića, kostime Dženise Pecotić, koreografiju Blaženke Kovač Carić te dizajn svjetla i projekcija Petra Strmečkog.
Što očekujete od reakcija hrvatske publike na ovu priču koja još nije igrana pred njima?
Očekujem različite reakcije – i manje i više pozitivne – no ono najvažnije jest da će reakcija sigurno biti. Vjerujem da nitko nakon ove predstave neće otići ravnodušan te da će još neko vrijeme promišljati o onome što je vidio. A upravo je to, po mom mišljenju, jedna od temeljnih zadaća umjetnosti.
Koliko je producentu izazovno balansirati između umjetničke vizije i produkcijske realnosti, te dvoje male djece kod ovako zahtjevnog projekta?
Rekla bih – borbeno! Imam sreću što iskreno volim ovaj posao i što imam obitelj koja me podržava i razumije moju nezaustavljivu energiju.
Kada je riječ o balansu između umjetničke vizije i produkcijskih okvira, nastojim i u producentskoj ulozi razmišljati umjetnički: procijeniti bez čega zaista ne možemo, a gdje ipak možemo napraviti kompromis. Okružena sam divnim timom s kojim bih, bez pretjerivanja, išla i do Mjeseca i natrag – i kao producentica im zaista želim omogućiti da ostvare sve što zamisle, jer to zaslužuju.
Što se tiče kombiniranja posla i dvoje male djece – tu pomažu dobra organizacija, malo sna, puno entuzijazma i golema ljubav prema poslu. Djeca i obitelj uvijek su na prvom mjestu, ali kada radim na projektu, dajem mu se potpuno.
Vjerujete li da kazalište danas još uvijek može potaknuti stvarne društvene promjene – i nadate li se takvom učinku i ovdje?
Apsolutno vjerujem. Možda je to moj idealizam, ali upravo zato se bavim ovim poslom – jer vjerujem da umjetnost liječi i potiče promjene.
Nadam se da će i ova predstava imati takav učinak. Sama autorica govori kako je, nakon petnaest godina bavljenja pravom, više konkretnih promjena vidjela nakon objave „Prima Facie“, jer su se u Australiji i Sjevernoj Irskoj nakon toga mijenjali zakoni. Ne ciljam tako visoko – bit ću sretna ako barem jedna osoba nakon predstave ode oplemenjena i počne promišljati o ovoj temi na drugačiji način. Jer promjena počinje od pojedinca – budimo mi ona promjena koju želimo vidjeti u društvu.
Foto: Luka Dubroja