Stalno razmišljam kakva je ta čudna ljudska potreba za uništavanjem. Ne samo metaforički, nego i doslovno. Nekome smeta jesen, drveće i lišće, pa sve betoniraju. Drugima smeta što trava raste, smeta im poljsko cvijeće, pa zazivaju smjene gradonačelnika. Trećima nije jasno kuda idu divlje svinje. A kud bi?! Pa zauzeli smo im prirodna staništa! Moraju i one nekamo.
I na koncu, svako malo netko negdje odluči da bi bilo dobro započeti rat. Povući neku granicu nešto debljim flomasterom ili poslati projektil kao da je riječ o WhatsApp poruci koju će kasnije moći obrisati.
Kao da je rat samo ekstremniji oblik iste netrpeljivosti koju susjed pokazuje prema poljskom cvijeću, lišću ili prometnoj gužvi. Broje se krvna zrnca, gleda nijansa boje kože ili je upitno kako se tko klanja Stvoritelju. I ne znam što je bilo tom Stvoritelju da stvori ovakvu vrstu zadojenu mržnjom, egom i ohološću.
Svašta se pamti. Povijest se prekraja i briše. Zaboravlja se samo jedno – sve nas čeka zemlja i crvi koji će nam počistiti kosti.
Apokalipsa u malom
A ja? Ja sjedim doma, pokušavam odlučiti hoću li ponovno odgledati The Walking Dead, hoću li dodati neki podrum u armirano-betonskoj konstrukciji dok još nisu gotovi temelji moje kućice…
Ljudi su glupi!? Možda i jesu. Ali onda se sjetim da su izumili kavu, knjižnice… Omogućili su mi ove naočalne leće bez kojih bih bila slijepa i slično.
Znam. Ratovi su stvar politike, ideologije, teritorija. Iz moje perspektive — perspektive obične žene koja samo želi da joj dan prođe bez breaking news notifikacija — ratovi su uglavnom rezultat kombinacije ega, straha i viška testosterona. Žene možda započnu raspravu, ali ratove su kroz povijest uglavnom započinjali muškarci. Povijest nas tome uporno uči, a mi nikako naučiti. Uvijek se neki ‘prdonja’ sjeti izigravati nekog boga. Pravednika.
Uz to, svaka generacija misli da je pametnija, naprednija, civiliziranija od one prethodne. A onda se ponovno počnemo gađati. Provjeravati. Dodavati i oduzimati. Pitam se, je li rat njihov pokušaj da prevare smrt? Evo, ne znam.
I u tom trenutku u meni se probudi mala egzistencijalna panika: što ako je sve ovo samo beskonačni ciklus budalaština? Čemu moja kućica, čemu plan putovanja? Čemu išta.
Jer realno — svi ćemo umrijeti.
Smrt kao vrhunac života
Činjenica – svi, ali baš svi će umrijeti. I predsjednici i generali i milijarderi i ja koja dramim jer mi dimnjak za kamin nije pomaknut deset centimetara lijevo. Svi ćemo završiti kao grob koji više nitko ne posjećuje.
Pa zašto onda ratovi? Zašto tolika potreba da se ostavi trag kroz razaranje, a ne kroz nešto lijepo? Ako je već sve prolazno, zar ne bi bilo logičnije da se barem trudimo biti pristojni jedni prema drugima? Da uživamo u tom ograničenom vremenu koje nam je dano?
Možda ratovi ne počinju zato što ljudi žele uništavati, nego zato što ne znaju živjeti i ne znaju poštovati tuđe izbore.
Znam, znam. Idealizam je sladak dok traje. Stvarnost je komplicirana. Postoje interesi, ekonomije, povijesne traume, geopolitika. Ali iza svake ‘geopolitičke situacije’ stoje konkretni ljudi koji su odlučili da je nasilje prihvatljivo rješenje. A onda opet, iza svake izbjegličke kolone stoje i oni drugi koji nose vodu, deke, lijekove. Ljudi koji volontiraju, koji doniraju, koji riskiraju.
I znam, ako smo sposobni za rat, sposobni smo i za dobrotu. Ako možemo biti budale, možemo biti i heroji. Ako je sve prolazno, onda je svaka gesta dobrote važnija nego što mislimo. Možda je upravo činjenica da ćemo svi umrijeti razlog da se manje bavimo osvajanjima, a više zagrljajima.
Možda je najveći paradoks u tome što znamo da nam je vrijeme ograničeno, a ipak ga trošimo na dokazivanje tko je u pravu.
Dok svijet iznova ključa, ja biram vjerovati da je većina ljudi ipak bolja od onih koji donose odluke u njihovo ime. Biram misliti da je mir uporniji od rata.
Dok čekam da čovječanstvo odraste, skuhat ću kavu, zagrliti svoje ljude i nadati se da ćemo jednog dana konačno shvatiti — nema smisla uništavati svijet koji ionako nećemo dugo gledati. Imam 48 dok ovo pišem. Koliko mi je još ostalo?
Sat svima otkucava.