Kako piše u definiciji Hrvatske enciklopedije, autentičan (kasnolat. authenticus < grč. αὐϑεντıϰός: vjerodostojan), je onaj koji je nesporna podrijetla ili autorstva, izvoran (autentičan spis, autentično hrvatsko jelo, autentičan potpis); kojemu se može vjerovati jer se temelji na činjenicama, vjerodostojan, istinit (autentičan prikaz); pravi, istinski (autentičan ljudski osjećaj).
Naravno, društvene mreže su opsjednute autentičnošću. Toliko opsjednute da su od nje napravili estetiku. Danas više nije dovoljno biti lijep, uspješan ili zanimljiv. Moraš biti (sad će me mrzitelji stranih riječi opet razapeti, ali nema bolje) “raw”. Pokazati podočnjake. Snimiti video bez šminke. Objaviti kako ‘spontano’ plačeš uz glazbu radija u kaosu gradskih ulica.
I svi će napisati: “Napokon nešto stvarno.” Ali, samo dok je to stvarno lijepo.
Samo da nije neugodna
Jer internet voli autentičnost samo dok nije previše neugodna. Dok nije kaotična. Dok nije ružna. Dok je u onim nude tonovima koji već svima idu na živce. Sve je super dok ne podsjeti ekipu na njihove vlastite nesigurnosti koje uredno guraju pod tepih između skincare rutine i motivirajućih citata.
Možeš biti “real” samo ako izgledaš dobro dok si slomljena. Ako plačeš uz dobro svjetlo i neutralni filter. Ako burnout opisuješ kroz “trebam malo vremena za sebe”, a ne kroz činjenicu da već tri tjedna jedeš pahuljice za večeru i ignoriraš pozive jer nemaš energije razgovarati ni s kim. Gledaš u strop!
I tu dolazimo do najveće internetske laži: ljudi ne žele iskrenost. Ljudi žele iskrenost koja ih neće uznemiriti.
Iskreno pinterestična
Zato svi vole sadržaj o mentalnom zdravlju dok je upakiran u pastelne boje i lijepe fontove. “Podsjetnik da usporiš.” “Nježnost prema sebi.” “Danas je dovoljno samo preživjeti.” Divno. Djeljivo. Pinterestično.
Ali probaj iskreno reći da si ljubomorna na prijateljicu. Da ti nekad smeta tuđa sreća. Da si umorna od toga da stalno moraš biti emocionalno zrela osoba u svakoj situaciji. Da ti se ne da “raditi na sebi” , vježbati ili odricati se čokolade da bi stao u broj 38.
Odjednom više nisi autentična. Sad si negativna.
Internet je stvorio čudnu verziju ljudskosti u kojoj svi žele “prave ljude”, ali samo ako su dovoljno uređeni da budu inspirativni. Nitko ne želi vidjeti stvarni raspad sistema. Samo nekakvu sjajno režiranu filmsku najavu!
“And the Oscar goes to…”
Svi pomalo glumimo vlastite živote. Čak i kad pokušavamo biti iskreni, negdje u glavi razmišljamo kako će to izgledati drugima. Je li dovoljno ranjivo? Je li previše? Hoće li misliti da tražim pažnju? Hoće li me zbog ovoga manje voljeti?
Čak je i spontanost postala performans.
Ja sam se umorila od toga. I iskreno, mislim da ste i vi umorni od toga. Umorili smo se od savršeno nesavršenih ljudi. Od videa koji izgledaju kao dokumentarac o emocionalnom slomu, ali su očito snimani triput zbog boljeg kuta. Od toga da svi pričaju o autentičnosti, a nitko zapravo ne govori ono najgore, najružnije i ne pokazuje najiskrenije dijelove sebe.
Gdje su životne lekcije
Autentičnost nije uvijek inspirativna. Ponekad je zbunjujuća. Ponekad je kontradiktorna. Ponekad izgleda kao loša odluka, kriva emocija ili potpuni emocionalni slom, napad panike u kojem ne znaš trebaš li šamar ili zagrljaj. Autentičnost nije nužno neki motivirajući quote. To je trenutak kad nemaš elegantno objašnjenje za svoje ponašanje. Kad ne znaš pretvoriti vlastitu bol u savršen copy o životnim lekcijama. Kad si jednostavno čovjek, nesiguran, preosjetljiv, ljubomoran, umoran i malo (previše) izgubljen.
A to se, kako bi rekao Hrvoje Kečkeš u Bitangama i princezama, budimo realni i ne uklapa u svemogući algoritam.
Zato će internet i dalje nagrađivati “iskrenost” koja izgleda lijepo na feedu. Sirovi dijelovi života ostat će skriveni iza “haha”, “ma dobro sam” i storyja s kavom. I, ne daj Bože da se vidi fleka!