Postoji taj trenutak u životu kad shvatiš da nije problem u tome što ljudi previše traže, nego što si ih naučila da od tebe uvijek mogu dobiti još. Još malo vremena, još jednu uslugu, još jedan kompromis, još jedan “možeš li…” I dok god pristaješ, sve funkcionira. Za njih.
Za tebe? Jednog dana se probudiš umorna, nervozna i ljuta. Ne zato što pomažeš, nego zato što si pristala na previše stvari koje zapravo nisi htjela. I to te umora. Meni se to dogodilo više puta nego što bih voljela priznati. Uvijek iz istog razloga: nisam htjela ispasti bezobrazna.
Ja? Bezobrazna!?
Jer budimo realni, reći “ne” zvuči jednostavno. Barem dok to ne moraš stvarno izgovoriti.
Nedavno sam naišla na jednu misao američke istraživačice Brené Brown koja kaže da su jasne granice “najveći oblik suosjećanja” i prema sebi i prema drugima. To mi je bilo zanimljivo jer sam granice uvijek doživljavala gotovo suprotno: kao nešto grubo, hladno i pomalo sebično.
When we fail to set boundaries and hold people accountable, we feel used and mistreated. This is why we sometimes attack who they are, which is far more hurtful than addressing a behavior or a choice.
Brené Brown, The Gifts of Imperfection
A zapravo, ispada da su granice samo način da jasno kažeš gdje završavaš ti, a počinju drugi.
Problem je što nas, posebno žene, često odgajaju da budemo dostupne, prilagodljive i “lake”. Da ne kompliciramo. Da uskočimo. I onda nije čudno što nas poslije grize savjest čim nekoga odbijemo.
Psihoterapeutkinja Nedra Glover Tawwab, koja se baš bavi temom granica, piše da osjećaj krivnje nije znak da radiš nešto loše, nego znak da radiš nešto novo. To mi je možda bio najveći klik. Jer svaki put kad sam nekoga odbila, osjećala sam nelagodu kao da sam pogriješila. A zapravo sam samo prvi put birala sebe.
People do not have to like, agree with, or understand your boundaries to respect them.
Nedra Glover Tawwab, Set Boundaries, Find Peace: A Guide to Reclaiming Yourself
Što dalje?
I to je ono što je teško.
Ne samo izgovoriti “ne”, nego izdržati ono što dolazi poslije.
Tuđu šutnju. Tuđe razočaranje. Tuđe komentare. Onaj pasivno-agresivni “okej, nema veze”.
Jer ljudi se brzo naviknu na tvoju stalnu dostupnost. I još brže primijete kad je više nema. Meni je pomoglo nekoliko malih stvari. Prvo, prestala sam objašnjavati previše. “Ne mogu” je sasvim dobra rečenica. Drugo, prestala sam misliti da je tuđa hitnost automatski i moja odgovornost. I treće, počela sam ozbiljno shvaćati svoje vrijeme.
Jer ako ga ja ne štitim, neće nitko drugi.
I možda je to najteži dio: prihvatiti da ne moraš biti svima sve. Da ne moraš stalno biti dostupna, korisna i praktična da bi bila voljena, priznata, prepoznata.
Ponekad je sasvim dovoljno reći “ne”, slegnuti sam sebi ramenima i reći „to je to“. Nema dalje.
Iskreno, još učim. Ali barem više ne mislim da je to bezobrazluk. Mislim da je to samopoštovanje.