Možda problem nije u tome što govorimo, nego u tome iz kakvog odnosa govorimo
Danas roditelji gotovo svakodnevno mogu pronaći savjet kako razgovarati s djetetom. Treba aktivno slušati, koristiti „ja-poruke“, ne vikati, ne kritizirati, postavljati prava pitanja i paziti kako formuliramo svaku rečenicu. I sve je to važno. Ali što kada usvojimo sve pravilne komunikacijske obrasce, a odnos i dalje ne funkcionira?
Možda problem nije u tome što govorimo, nego u tome iz kakvog odnosa govorimo.
U priručniku Dijalog preko veze: ilustrirani poticaj komunikaciji roditelja i djeteta, autorica Željka Pintar upravo otvara pitanje koje se lako izgubi u moru roditeljskih savjeta: može li se dobar odnos naučiti samo usvajanjem komunikacijskih tehnika?
Odgovor koji priručnik nudi mnogo je dublji od popisa „ispravnih“ rečenica. Dijalog između roditelja i djeteta ne počinje tehnikom, nego roditeljem koji je sposoban biti u stvarnom odnosu sa svojim djetetom.
Nije dovoljno znati što treba reći
To znači biti prisutan, strpljiv, discipliniran, koncentriran, objektivan i imati povjerenje u sebe i dijete.
Nije dovoljno znati kako aktivno slušati ako zapravo nismo prisutni. Nije dovoljno koristiti „ja-poruke“ ako iza njih nema iskrenog stava. I nije dovoljno pokušavati izbjeći svaki konflikt ako djetetu time šaljemo poruku da su ljutnja, razočaranje i frustracija nešto što ne smije postojati u odnosu.
Priručnik vrlo jasno upozorava na opasnost komunikacije koja je samo naučena i formalno odrađena:
„Dijete ignorira izgovoreno ako ono ne proizlazi iz roditeljske osobnosti ili mu nedostaje vjerodostojan stav.“
Drugim riječima, dijete ne sluša samo naše riječi. Ono „sluša“ i način na koji ih izgovaramo, naš odnos prema njemu i ono što stoji iza izgovorenog.
Dobar odnos ne znači odnos bez sukoba
A upravo je konflikt sastavni dio svakog bliskog odnosa. Roditelj i dijete neće uvijek željeti isto. Dijete će biti ljuto kada čuje „ne“. Roditelj će ponekad biti frustriran. Netko će pogriješiti, netko će se naljutiti, netko će poželjeti odustati od razgovora.
Cilj kvalitetne komunikacije zato ne može biti odnos bez sukoba. Cilj je odnos u kojemu sukob ne znači odbacivanje.
Priručnik podsjeća:
„Osobni odnosi neminovno stvaraju povremene frustracije.“
To je važna poruka i za roditelje koji se ponekad boje dječje ljutnje. Dijete ne mora biti zadovoljno svakom roditeljskom odlukom da bi se osjećalo voljeno i sigurno.
Dijete može biti ljuto na roditelja i istovremeno znati da je voljeno. Može biti frustrirano jer nešto ne smije, a da zbog toga ne zaključi da je ono samo nepoželjno.
Prihvatiti dijete ne znači prihvatiti svako ponašanje
Ovo je jedna od važnijih razlika u roditeljskom odnosu. Možemo prihvatiti djetetovu emociju, a postaviti granicu njegovu ponašanju. Možemo razumjeti njegovu ljutnju, a ne dopustiti udaranje. Možemo saslušati njegovu perspektivu, a da se s njom ne složimo. Dijete tako uči da ljubav nije nagrada za poslušnost i da granica nije isto što i odbacivanje.
Umjesto pokušaja da spriječi svaku neugodnu emociju, roditelj djetetu može pomoći da nauči podnijeti ljutnju, razočaranje i tugu. Jer i to je dio odrastanja.
Dijete ne treba roditelja bez pogrešaka
Jedna od zamki suvremenog roditeljstva jest ideja da uvijek moramo znati kako pravilno reagirati. A možda djeci nije najpotrebniji roditelj koji uvijek kaže savršenu rečenicu. Potrebniji im je roditelj koji može biti stvaran.
Roditelj koji može reći „pogriješio sam“. Roditelj koji može priznati da je umoran. Roditelj koji neće bježati od razgovora samo zato što je neugodan. Roditelj koji može čuti nešto s čime se ne slaže. Takav odnos djetetu pokazuje da komunikacija nije savršeno izveden razgovor, nego prostor u kojemu dvije osobe pokušavaju razumjeti jedna drugu.
Biti stvarno prisutan
Jedan od pojmova koji se kroz priručnik posebno ističe jest koncentracija.
„Koncentriran sugovornik razumije poruku iza riječi.“
To znači da roditelj ne čuje samo ono što je dijete izgovorilo, nego pokušava razumjeti što se nalazi iza toga. Kada dijete kaže da mu je u vrtiću dosadno, možda zapravo govori da se osjeća samo. Kada kaže da mrzi školu, možda govori o strahu od neuspjeha. Kada kaže „nije me briga“, možda pokušava sakriti da mu je itekako stalo.
Za to je potrebna pažnja. Zato je ponekad najvažnije pitanje vrlo jednostavno: jesmo li zaista bili prisutni u razgovoru? Jesmo li odložili mobitel? Jesmo li pustili dijete da dovrši misao? Jesmo li ga slušali bez pripremanja vlastitog odgovora?
Dijalog počinje odnosom
Autentičan dijalog, prema priručniku, nije skup naučenih fraza. On proizlazi iz odnosa između dvoje ljudi koji su emocionalno i misaono uključeni.
„Dijalog preko odnosa je povezan dijalog u kojemu je ostvarena neposredna veza samostalno mislećih i emocionalno uključenih sugovornika.“
Zato možda manje trebamo razmišljati o tome jesmo li izgovorili savršenu roditeljsku rečenicu, a više o tome kakvo iskustvo odnosa stvaramo za svoje dijete.
Jer dijete neće pamtiti samo naše riječi.
Pamtit će kako se osjećalo kada nam je nešto važno pokušavalo ispričati. Pamtit će jesmo li ga slušali. Jesmo li imali prostora za njegovu ljutnju. Jesmo li ga pokušavali razumjeti. Jesmo li ga voljeli i onda kada se s nama nije slagalo.
I upravo zato kvalitetna komunikacija manje počinje riječima, a više roditeljskom sposobnošću da bude stvarno prisutan u odnosu.
Priručnik Dijalog preko veze: ilustrirani poticaj komunikaciji roditelja i djeteta možete preuzeti ispod ovog teksta.