Današnji napad u zagrebačkoj srednjoj školi ponovno je otvorio pitanje koje je posljednjih desetljeća postalo jedno od najtežih pitanja sigurnosti djece i mladih: kako nastaje školsko nasilje i možemo li ga prepoznati prije nego što eskalira?
Prema dosad dostupnim informacijama, u zagrebačkoj školi učenik je oštrim predmetom ozlijedio drugog učenika i djelatnika škole. Napad se dogodio nakon sukoba, no okolnosti i motiv još se utvrđuju. Upravo je zato važno biti oprezan s pokušajima da se događaj odmah objasni jednim uzrokom.
Školsko nasilje nije nova pojava. Ono uključuje mnogo više od ekstremnih napada o kojima izvještavaju mediji. U svakodnevnom školskom životu ono može uključivati vrijeđanje, ismijavanje, prijetnje, fizičko nasilje, isključivanje, ponižavanje i različite oblike vršnjačkog nasilja. Takva iskustva mogu imati ozbiljne posljedice za djecu, njihovo obrazovanje i osjećaj sigurnosti.
Ekstremni napadi, poput onih koji su posljednjih desetljeća potresli škole u različitim dijelovima svijeta, puno su rjeđi. Ipak, upravo su oni promijenili način na koji govorimo o sigurnosti u školama.
Columbine kao globalna prekretnica
Kada se govori o modernoj povijesti školskih napada, gotovo se neizbježno spominje srednja škola Columbine u američkoj saveznoj državi Colorado.
Dana 20. travnja 1999. Eric Harris i Dylan Klebold ubili su 12 učenika i jednog nastavnika te ranili više od 20 ljudi. Napad je gotovo trenutačno postao globalno medijski prepoznatljiv događaj.
Columbine nije bio prvi školski napad, niti je školsko nasilje nastalo u Sjedinjenim Američkim Državama. U Europi su se ozbiljni napadi dogodili i prije njega. U finskoj Raumi 1989. godine učenik je ubio dvojicu školskih kolega, a 1996. godine u škotskom Dunblaneu ubijeno je 16 djece i njihova učiteljica.
Ono što je Columbine promijenio bio je način na koji je takav događaj postao dio globalne kulture. Snimke, izjave počinitelja, medijski izvještaji i kasnije internetski sadržaji omogućili su da jedan školski napad bude poznat milijunima ljudi diljem svijeta.
Columbine je tako postao jedna od najvažnijih referentnih točaka za način na koji danas govorimo o masovnim školskim napadima.
Nakon Columbinea napadi nisu ostali samo američka priča
Samo nekoliko godina poslije, 2002., u njemačkom Erfurtu bivši učenik ubio je 16 ljudi u školi. U Finskoj je 2007. učenik srednje škole u Jokeli ubio osam osoba, a godinu poslije u Kauhajokiju je ubijeno deset ljudi. U Winnendenu u Njemačkoj 2009. godine bivši učenik ubio je 15 ljudi u školi i tijekom bijega.
Ovi događaji ne znače da je nasilje „došlo iz Amerike“. Europa je imala vlastitu povijest školskog nasilja i prije Columbinea.
Ali postoji nešto što je s razvojem interneta postalo drugačije.
Djeca i mladi danas odrastaju u svijetu u kojem su nasilje, počinitelji nasilja i njihovi postupci dostupni, snimljeni, komentirani i ponekad glorificirani. Informacije više ne ostaju nužno unutar granica zemlje u kojoj se neki događaj dogodio.
To samo po sebi ne znači da će izloženost nasilnom sadržaju proizvesti nasilje. Ne postoji jedan sadržaj, jedan video ili jedan događaj koji možemo označiti kao uzrok. Međutim, istraživanja pojedinih školskih napada pokazuju da internet može imati ulogu u tome kako počinitelji dolaze do informacija o ranijim napadima, kako oblikuju vlastite narative i kako traže pažnju ili publicitet.
Zato je važno razlikovati uzrok od konteksta.
Što se dogodilo na Balkanu?
Posljednjih nekoliko godina pokazale su da ni zemlje regije nisu izvan ovog problema.
U svibnju 2023. godine trinaestogodišnji učenik u osnovnoj školi u Beogradu ubio je osmero učenika i zaštitara. Još šestero ljudi bilo je ranjeno, a jedna je učenica kasnije preminula od posljedica ranjavanja.
Samo nekoliko tjedana kasnije, u Lukavcu u Bosni i Hercegovini, trinaestogodišnji dječak pucao je na nastavnika u osnovnoj školi i teško ga ozlijedio.
Godinu poslije, u Sanskom Mostu zaposlenik škole ubio je troje djelatnika.
U prosincu 2024. godine napad se dogodio i u zagrebačkom Prečkom. Sedmogodišnja učenica izgubila je život, a učiteljica i nekoliko učenika bili su ozlijeđeni.
A danas ponovno govorimo o napadu u zagrebačkoj školi.
Zbog svega toga nije teško razumjeti zašto se nakon svakog novog incidenta pojavljuje pitanje: jesu li za ono što se događa kod nas krivi Amerika, društvene mreže ili raniji napadi u regiji?
Odgovor nije tako jednostavan.
Nije kriv ni Beograd, ni Amerika
Nije dovoljno reći da je jedan raniji događaj uzrokovao drugi. Vremenska blizina ne dokazuje uzročnost, a školsko nasilje nema jedan univerzalni uzrok.
Svaki slučaj treba promatrati zasebno, uključujući obiteljski, školski, vršnjački, društveni i individualni kontekst. Posebno je važno ne poistovjećivati mentalne poteškoće s nasiljem. Velika većina ljudi koji imaju psihičke poteškoće nisu nasilni, a nasilno ponašanje ne može se svesti na jednu dijagnozu.
Ali postoji nešto što ne smijemo zanemariti.
Ono što se događa negdje drugdje danas vrlo brzo može postati dio našeg informacijskog okruženja.
Dijete može vidjeti snimku napada gotovo odmah nakon što se dogodio. Može pročitati komentare, vidjeti fotografije počinitelja, naići na sadržaj koji ga veliča ili razgovarati s vršnjacima o događaju. Upravo zato način na koji društvo izvještava o nasilju nije nevažan.
U 21. stoljeću društvene mreže mogu postati snažan alat širenja poruka. I zato više nije dovoljno pitati samo što djeca rade u školi. Važno je pitati i što gledaju, što čitaju, koje sadržaje prate, kakve poruke o nasilju primaju i kako o njima razgovaraju.
Nakon Beograda internet je pokazao i drugu stranu
Nakon napada u Beogradu 2023. godine pojavile su se brojne prijetnje drugim školama i objave povezane s veličanjem počinitelja i imitiranjem napada.
Prema podacima koje je tada objavio N1, od 3. svibnja do početka srpnja 2023. u Srbiji su podnesene kaznene prijave protiv 82 učenika starija od 14 godina zbog ugrožavanja sigurnosti te širenja panike i nereda putem društvenih mreža.
To ne znači da su svi ti slučajevi bili pokušaji imitacije niti da društvene mreže proizvode nasilje.
Pokazuje, međutim, koliko se brzo nakon jednog velikog događaja može promijeniti informacijsko okruženje djece i mladih.
Zato je odgovorno izvještavanje važno. Važno je govoriti o događaju, ali ne pretvarati počinitelja u slavnu osobu. Važno je dati kontekst, ali ne pretjerivati s detaljima koji mogu pridonijeti fascinaciji nasiljem. I važno je govoriti o žrtvama, posljedicama i pomoći jednako ozbiljno kao što govorimo o samom počinitelju.
Prevencija počinje puno prije nasilja
Kada govorimo o prevenciji, često se fokusiramo na trenutak kada se dogodi incident.
Ali prevencija počinje puno ranije. U tome koliko slušamo djecu. Koliko ozbiljno shvaćamo njihove probleme. Koliko brzo reagiramo na nasilje, prijetnje i promjene u ponašanju. Koliko škole imaju jasne protokole i stručnu podršku. Koliko roditelji i nastavnici međusobno komuniciraju. I koliko razgovaramo s djecom o onome što vide na internetu.
To ne znači da roditelji trebaju nadzirati svaki djetetov korak ili da ćemo moći predvidjeti svaki oblik nasilja. Ne možemo.
Ali možemo graditi okruženje u kojem dijete zna kome se može obratiti kada nešto nije u redu. Možemo ozbiljno shvaćati prijetnje. Možemo reagirati na nasilje prije nego što postane ekstremno. Možemo učiti djecu kako prepoznati sadržaje koji veličaju nasilje i razgovarati s njima o tome zašto su takvi sadržaji problematični.
Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo. Ali možemo promijeniti ono što radimo nakon toga.
Današnji događaj u Zagrebu ponovno nas podsjeća da školsko nasilje nije tema koja pripada samo američkim filmovima, vijestima iz drugih zemalja ili nekim „drugim“ obiteljima.
Događa se i ovdje.
I upravo zato pitanje ne bi trebalo biti samo tko je kriv.
Pitanje je i jesmo li dovoljno pažljivi da primijetimo što se događa prije nego što bude prekasno.
Možemo li čuti dijete koje govori da nešto nije u redu?
Možemo li prepoznati nasilje prije nego što eskalira?
Možemo li ozbiljno shvatiti prijetnju, promjenu ponašanja ili vapaj za pomoć?
Jer prevencija nasilja ne počinje kada nasilje postane vijest.
Počinje puno ranije.
U razgovoru. U odnosu. U povjerenju. U spremnosti da reagiramo.
I možda je upravo to najvažnija lekcija koju iz svakog ovakvog događaja trebamo izvući.