Dok je pisala knjigu o dva desetljeća karijere Mirjane Mikulec, Ninna Lara Vidaković nije očekivala da će usput otvoriti novo poglavlje vlastite. Negdje između razgovora, priča i interijera o kojima je pisala, dizajn je prestao biti samo tema i postao nešto čime se i sama poželjela baviti.
S 53 godine ponovno je sjela u školsku klupu. No, ovo nije priča o velikom zaokretu niti o počinjanju ispočetka. Upravo suprotno. Ninna Lara je svemu što već godinama radi, storytellingu, komunikacijama, brandingu i kreativnim konceptima odlučila dodati još jedno područje.
Za She Rules razgovarale smo o tome kako izgleda ponovno biti početnica kada iza sebe već imate ozbiljno profesionalno iskustvo, koliko nas ljudi s kojima radimo mogu potaknuti da vlastite mogućnosti pogledamo drukčije i zašto novi početak ne mora značiti rušenje svega što smo do tada izgradili.
Pišući knjigu o 20 godina karijere Mirjane Mikulec, na kraju ste otvorili novo poglavlje vlastite. U kojem ste trenutku shvatili da dizajn više nije samo tema o kojoj pišete, nego nešto čime se želite baviti?
U trenutku u kojem sam se zatekla kako joj postavljam mnoštvo pitanja nevažnih za knjigu, ali vrlo važnih za moj vlastiti interes (smijeh). Oduvijek sam veliki ljubitelj interijera pa sam se petljala gdje god sam mogla, uglavnom (uspješno) zlostavljajući frendice svojim savjetima o uređenju doma. Upoznavši Mirjanu i iznimno bogat I kvalitetan program njezine škole, sve je sjelo na svoje mjesto. Čim sam izgovorila da razmišljam o upisu, već sam znala da ću završiti u klupi.
S 53 godine ponovno ste sjeli u školsku klupu. Kako je izgledalo ponovno biti početnica?
Ponekad nisam znala bih li se smijala ili plakala, no sve se pretvorilo u divno iskustvo, ponajviše zahvaljujući sjajnim profesorima Škole dizajna Mirjane Mikulec i odličnoj grupi u koju sam imala sreće upasti. Znala sam utrčati na predavanje i iz uloge voditeljice nekog velikog projekta u sekundi se naći u ulozi školarke koja je zaboravila zadaću, bojice ili trobridno ravnalo, pa okolo vući kolege za rukav i šaptom ispitivati kaj je profesorica rekla i jesam li dobro nešto shvatila. Neprocjenjivo iskustvo. Posebice za ego.
Vi zapravo niste krenuli ispočetka. Storytellingu, brandingu i kreativnim konceptima dodali ste novi medij, prostor. Koliko vam je upravo dosadašnje iskustvo pomoglo u tom novom početku?
Pomoglo mi je ponajviše samopouzdanje već formirane poslovne žene, ali i cijeli niz vještina koje sam godinama razvijala. Navikla sam razmišljati o priči, kontekstu, publici i tome što neki projekt zapravo želi reći. Uz papir, ekran i digitalne formate, odjednom sam dobila novi medij – prostor.
Profesori su od početka svakome pristupili individualno, dopuštajući nam da razvijamo vlastiti stav, koji sam ja, blago rečeno, imala na pretek. Zato sam pri prezentacijama mislila da sam u velikoj prednosti, sve dok profesori nisu jasno dali do znanja da neće poticati natjecanje. Meni kompetitivnoj to je možda najteže palo. Tek kad sam malo spustila gard i odbacila potrebu za pametovanjem, počela sam stvarno uživati u razmjeni ideja s puno mlađim kolegicama i biti potpuno otvorena za veliku količinu novog znanja.
Koliko je suradnja s Mirjanom Mikulec utjecala na tu odluku? Može li osoba s kojom radimo u nama prepoznati nešto što sami još ne vidimo?
Mirjana je osoba koja će u svakome prepoznati talent, možda čak i onaj kojeg čovjek sam još nije svjestan. Kao da ima ugrađeni CT. Dodajte tome fantastičnu moć uvjeravanja, ogromnu energiju i njezin životni tempo – teško možete dobiti jačeg motivatora.
U jednom trenutku uplašila sam se da uz intenzivan posao neću sve stići. Ona je u sekundi izračunala koliko mi škola stvarno uzima vremena mjesečno, pokazala mi digitron i samo podigla obrvu: „Ti ne možeš ovoliko vremena izdvojiti za sebe? Možeš, možeš.“ Ima rijetku sposobnost uvjeriti vas da možete više nego što ste sami mislili. A vjerujte, ja od sebe ne očekujem baš malo!
Kako za vas izgleda dobra suradnja između dvije žene koje već imaju izgrađene karijere, stavove i svoj način rada? Ima li u dobroj suradnji mjesta i za neslaganje?
Naravno. Pozitivan aspekt neslaganja upravo je u tome što često doprinosi cjelovitosti ideje – svatko pridonese svojim dijelom slagalice, a tek kad se različiti pogledi nadopune, dobije se potpunija slika i kvalitetniji projekt. Bitno je samo da se neslaganje ne pretvori u borbu ega, što zreli ljudi neće dopustiti. Kod Mirjane cijenim njezinu volju da te sasluša, ali i pozitivan stav. Volim i njenu smirenost u kritičnim trenucima kada se svi uspaniče. Ako ti vjeruje, pustit će te da radiš, ali onog časa kad posumnja u ishod neke odluke, secirat će je do najsitnijeg detalja. Prvo je malo mrzite zbog toga (smijeh), ali kasnije ste joj zahvalni jer je izvukla zaista najbolje iz vas.
Što biste rekli ženi koja ima 45, 50 ili 55 godina, uspješna je u onome što radi, ali već neko vrijeme misli: „Ja bih zapravo htjela još nešto“?
Moj bi savjet ponekad trebao dolaziti s disclaimerom da nije za svakoga (smijeh). Veliki sam pobornik promjena i velikih zaokreta. Prvo ću skočiti pa reći hop, a kraljica sam naoko suludih, ali, tvrdim, strateški dobrih odluka. Zato se muževi mojih frendica pomalo pribojavaju naših dubokih razgovora (smijeh).
Ipak, jako volim svoj mir, privatnost i neovisnost, pa sam i sama često sudar dvaju svjetova. No iz tog kaosa uvijek nekako nađem balans. To mi je forte.
A ženu koja razmišlja o tome da bi „još nešto“ podržala bih uz objašnjenje da to „još nešto“ ne mora poništiti sve što je prije napravila. Ne mora dati otkaz, promijeniti život preko noći ni ponovno postati početnica u svemu. Možda samo treba pronaći novo mjesto na kojem će sve što već zna dobiti dodatnu vrijednost. A možda joj upravo novo znanje ili nova vještina nedostaju da bi povezala, oplemenila ili zaokružila sve što je do sada radila.