Postoji jedna stvar koju kod žena nikada nisam do kraja razumjela, iako sam je i sama radila. Dobro, postoji više stvari, ali danas ćemo se fokusirati na ovu. Možemo biti pametne, sposobne, samostalne, donositi ozbiljne odluke kako privatno tako i na poslu, rješavati tuđe probleme u pet minuta i prijateljici odmah objasniti zašto je muškarac s kojim je u vezi idiot, ali kada je riječ o našem vlastitom muškarcu, odjednom imamo razumijevanja za sve grijehe svemira.
On nije hladan, nego teško pokazuje emocije. Nije sebičan, nego je navikao biti sam. Nije nezainteresiran, nego ima puno posla. Nije neodgovoran, samo prolazi kroz neko razdoblje. Ne razgovara jer se u njegovoj obitelji nikada nije razgovaralo. Ne zna pokazati ljubav jer je nije dovoljno dobivao. Nije on loš čovjek. Samo mu treba vremena. Treba ga razumjeti! On će to već raspetljati.
Koliko vremena?
E, to je već zajebano pitanje. Neke žene čekaju mjesecima, neke godinama, a neke potroše pola života čekajući da muškarac s kojim žive postane muškarac koji negdje čuči u njima. Neke i umru čekajući.
I nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da treba pobjeći iz veze čim postane teško. Ljudi imaju loša razdoblja. Imaju probleme, strahove, traume, ‘švicarce’ i druge financijske katastrofe, bolesne roditelje, usrane poslove i dane kada nisu svoji niti im je išta na mjestu. Ako nekoga volite, normalno je da ćete ga pokušati razumjeti i da nećete spakirati kofere nakon prve svađe.
Ali postoji velika razlika između muškarca koji prolazi kroz teško razdoblje i muškarca koji je vaše teško razdoblje. Mislim da dobre žene tu razliku često prekasno primijete.
Ne zato što su glupe, slabe ili nesposobne otići. Upravo suprotno. Ostaju zbog osobina kojima se inače ponose. Odane su. Empatične. Ne odustaju od ljudi čim postane teško. Znaju oprostiti. Pokušavaju razumjeti. Vjeruju da ljudi zaslužuju drugu šansu.
Da, ali…
Problem nastane kada druga šansa preraste u tristopetu!
Vjerujte mi, i sama sam bila u takvoj situaciji. Jer kada nekoga volite, uvijek postoji neko „ali”. Da, napravio je to, ali… Da, rekao je to, ali… Da, već smo o tome razgovarali sto puta, ali…
S vremenom sam shvatila da postoji nešto opasno u tom „ali”. Ako ga dovoljno često koristite, njime možete opravdati gotovo sve.
A onda više ne gledate odnos kakav jest, nego odnos kakav bi mogao biti. Čekate taj neki potencijalni odnos. Ne živite s muškarcem kojeg imate, nego s njegovim potencijalom. S nekom njegovom verzijom koja će se pojaviti kada se malo smiri, sazrije, riješi probleme, pronađe bolji posao, shvati što ima ili konačno odluči napraviti sve ono o čemu razgovarate posljednjih pet godina.
I tu dolazimo do dijela koji sam dugo odgađala prihvatiti: činjenica da nekoga volite ne znači da je taj čovjek dobar za vas. Ni sad, ni onda, a ni nekad u budućnosti.
Može biti dobar čovjek. Može vas i voljeti. Možete imati prekrasne uspomene, smijati se istim glupostima, poznavati jedno drugo bolje nego itko drugi i svejedno zajedno biti potpuno pogrešni.
Mislim da je upravo takve odnose najteže napustiti. Lako je otići kada nekoga više ne možete smisliti. Puno je teže otići kada još uvijek postoji ljubav, ali više ne postoji život kakav želite živjeti.