Slučaj američke majke koja je ubila svoje troje djece podijelio je javnost. Obrana je tvrdila da je patila od postporođajne psihoze i da zbog svog stanja nije mogla razumjeti prirodu svojih postupaka, dok je tužiteljstvo tvrdilo da je bila kazneno odgovorna za ono što je učinila. No iza sudskog postupka ostaje i pitanje o kojem se puno manje govori: znamo li dovoljno prepoznati ozbiljna psihička stanja nakon poroda i reagirati prije nego što postane prekasno?
U siječnju 2023. Lindsay Clancy, tada 32-godišnja medicinska sestra iz Massachusettsa, ubila je svoje troje djece: petogodišnju Coru, trogodišnjeg Dawsona i osmomjesečnog Callana. Nakon toga pokušala je počiniti samoubojstvo skokom kroz prozor drugog kata i preživjela s teškim ozljedama koje su rezultirale paralizom.
Clancy nije osporavala da je odgovorna za smrt svoje djece. Ključno pitanje na suđenju bilo je drugo: u kakvom je psihičkom stanju bila u trenutku ubojstava i može li se zbog tog stanja smatrati kazneno odgovornom?
Njezina obrana tvrdila je da je patila od postporođajne psihoze te da je doživljavala halucinacije i sumanute ideje. Jedan od obrambenih psihijatara, Phillip Resnick, svjedočio je da je, prema njegovoj procjeni, Clancy u trenutku ubojstava bila psihotična i da nije mogla postupati u skladu sa zahtjevima zakona.
S druge strane, psihijatar Avram Mack, koji je svjedočio za tužiteljstvo, zaključio je da je Clancy patila od velike depresivne epizode, ali nije pronašao dovoljno elemenata za zaključak da je bila u maničnom ili psihotičnom stanju. Prema njegovu mišljenju, njezino ponašanje pokazivalo je da je bila svjesna svojih postupaka i njihove pogrešnosti.
Nakon sedam dana vijećanja porota nije uspjela postići jednoglasnu odluku. Sudac je 4. rujna proglasio mistrial, odnosno poništenje suđenja zbog nemogućnosti porote da donese jednoglasnu odluku. To znači da nije donesena presuda kojom bi bila proglašena krivom ili nevinom.
I upravo ta neodlučenost možda najbolje pokazuje koliko je pitanje složeno.
Što je zapravo postporođajna psihoza?
Postporođajna psihoza nije samo „teži oblik postporođajne depresije”. Riječ je o rijetkom, ali ozbiljnom psihijatrijskom stanju koje se najčešće pojavljuje vrlo brzo nakon poroda. Američki zbor opstetričara i ginekologa (ACOG) navodi da se pojavljuje kod otprilike jedne do tri žene na tisuću poroda. Najčešće nastupa unutar prvih nekoliko dana do tri tjedna nakon poroda.
Za razliku od postporođajne depresije, kod psihoze može doći do gubitka kontakta sa stvarnošću. Osoba može čuti glasove kojih nema, imati uvjerenja koja nisu utemeljena u stvarnosti, biti izrazito zbunjena ili dezorganizirana, imati velike promjene raspoloženja i pokazivati vrlo neobično ponašanje. ACOG navodi i da osoba može imati trenutke prividne lucidnosti, što stanje čini dodatno teškim za prepoznavanje.
Postporođajna psihoza smatra se psihijatrijskom hitnoćom. Potrebna je hitna stručna procjena, a hospitalizacija je često nužna.
Jedan od važnih čimbenika rizika je bipolarni poremećaj, kao i prethodna epizoda postporođajne psihoze. Rizik postoji i kod osoba koje ranije nisu imale psihotičnu epizodu, zbog čega činjenica da je netko prije trudnoće ili poroda funkcionirao bez većih psihičkih teškoća sama po sebi ne isključuje mogućnost ozbiljnog poremećaja nakon poroda.
Gdje počinje kaznena odgovornost?
Psihički poremećaj sam po sebi ne znači da osoba nije odgovorna za svoje postupke. Ključno je pitanje kakav je njezin psihički kapacitet bio u trenutku počinjenja djela i što o tome kaže zakon. Upravo se oko toga razlikovala obrana od tužiteljstva u slučaju Clancy. Obrana je tvrdila da zbog psihotičnog stanja nije mogla razumjeti prirodu i pogrešnost svojih postupaka, dok je tužiteljstvo tvrdilo da je bila svjesna onoga što radi i kazneno odgovorna.
Napomena: U ovakvim se slučajevima ne odlučuje samo o tome je li osoba počinila kazneno djelo, nego i o tome je li zbog svojeg psihičkog stanja u tom trenutku bila kazneno odgovorna. Ovisno o nalazu i zakonu, posljedica može biti zatvorska kazna, ali i psihijatrijsko liječenje.
O tome smo razgovarali s Leom Murn, dr. med., psihijatricom, logoterapeutkinjom, suosnivačicom i edukatoricom u Centru za egzistencijalnu psihoterapiju.
Kako iz psihijatrijske perspektive razumjeti odnos između teškog psihičkog poremećaja, gubitka kontakta sa stvarnošću i kaznene odgovornosti, a da pritom ne umanjujemo odgovornost prema žrtvama?
Kad čujemo da je žena patila od postporođajne psihoze, mogli bismo pomisliti da zbog toga ne može biti kriva. Ali sama dijagnoza ne daje odgovor na to pitanje. Ubrojivost se procjenjuje za konkretnu osobu, u konkretnim okolnostima. Psihijatrijski vještaci zato ne procjenjuju samo je li osoba imala psihički poremećaj, nego i kako je njezino stanje utjecalo na sposobnost da shvati značenje svojeg postupanja i upravlja svojom voljom u trenutku počinjenja djela.
Teška psihička bolest ne znači automatski da je osoba neubrojiva. Neke osobe mogu imati ozbiljan poremećaj, a da su im te sposobnosti očuvane; kod drugih bolest može toliko promijeniti doživljaj stvarnosti da ih bitno naruši. Procjena je složena jer stručnjaci moraju rekonstruirati nečije psihičko stanje u trenutku događaja na temelju svih dostupnih podataka. Ni vještaci koji procjenjuju istu osobu i isto djelo ne moraju se složiti u svojim zaključcima, kao što pokazuje i ovaj slučaj. To je jedan od razloga zbog kojih nije moguće donijeti zaključak na temelju medijskih izvještaja.
O ubrojivosti možemo raspravljati, a da pritom ne izgubimo iz vida tragediju: troje djece izgubilo je život. Razumjeti moguću ulogu bolesti ne znači umanjiti težinu onoga što se dogodilo. To znači ozbiljno razmotriti i odgovornost i mogućnosti ranijeg prepoznavanja te liječenja.
Razdoblje nakon poroda može biti psihološki i emocionalno zahtjevno za ženu, a mogu se javiti i teška psihička stanja koja zahtijevaju hitnu pomoć. Zato je važno da ženama koje poznajemo, a nalaze se u postpartumu, posvetimo pažnju, pitamo ih kako su i zatim ih doista saslušamo.
Može li se slučaj promatrati samo kao zločin?
Ne treba birati između dvije krajnosti. Smrt troje djece je tragedija i djeca nisu manje važne žrtve zato što govorimo o mentalnom zdravlju njihove majke.
Istodobno, ozbiljna psihička bolest nije moralni neuspjeh i osoba koja razvije težak poremećaj nakon poroda ne bi trebala biti prepuštena sama sebi. Zato nije dovoljno pitati samo što se dogodilo neposredno prije tragedije. Važno je pitati i jesu li postojali znakovi upozorenja, je li ih netko prepoznao i je li pomoć bila dostupna.