Kako je moguće da više ne možete smisliti osobu s kojom ste nekada mogli provoditi sate i dane? Možda se poznajete još od djetinjstva ili fakulteta i imali ste divno prijateljstvo. Dijelili ste najbolje i najgore trenutke, znate obiteljske priče, ljubavne probleme i što znači ona poruka u dva ujutro. A sada vas kod te osobe živciraju stvari koje nekada ne biste ni primijetili i sve se manje veselite druženjima. Ne možete baš odrediti kada je počelo ni što se točno dogodilo, ali sve češće pomislite: „Kako je moguće da nekoga tko mi je toliko dugo bio blizak više ne mogu smisliti?”
Ne mora se dogoditi ništa veliko.
Prvo vas naživcira neka sitnica. Komentar koji nekada ne biste ni doživjeli, ton ili neverbalna komunikacija koje prije možda niste ni primijetili ili to što vaši razgovori završe na temi koja u vama sada izaziva negativne emocije. Pomislite: „Ma dobro, nije to ništa strašno. Možda sam samo umorna. Možda mi je takav dan. Neću valjda zbog toga dovoditi u pitanje cijelo prijateljstvo.”
Pa prežvačete. Jednom, drugi put, petnaesti put. Uvjeravate se da su to male stvari. Ipak, sve ih češće primjećujete. Uz još mnoge druge za koje se pitate jesu li oduvijek bile tu ili ih tek sada vidite.
Jeste li postali netolerantni, imate li manje strpljenja ili očekujete previše?
I tako nakon godina druženja, plakanja, jadanja i smijanja dođete do trenutka u kojem više nemate kapacitet ni slušati tu osobu uživo ni gledati je na društvenim mrežama. Stavite je na mute, preskačete storyje i nadate se da vam neće poslati poruku s pitanjem kada se vidite jer vam je prva pomisao: „Koju ću sada izliku izmisliti?” A odmah nakon nje dolazi ona puno neugodnija: „Kako je moguće da mi se više ne da vidjeti nekoga kome sam se nekada toliko veselila?” I, naravno, pitate se je li problem u vama.
To sam se i sama pitala. Nisam osoba koja redovito mijenja bliske ljude. Imam prijatelje iz djetinjstva, s fakulteta i prijateljstva koja traju više od deset godina. Neka i 27. Naravno da kroz život upoznajemo nove ljude, mijenjamo poslove i krugove u kojima se krećemo, ali ovdje govorim o onima koje možete nazvati u bilo koje doba dana ili noći. O ljudima uz koje ste mogli biti svoji, a sada razmišljate što ćete reći, hoće li se uvrijediti ako vam se ne ide van i morate li objašnjavati zašto želite ostati doma. Odjednom susret kojem ste se veselili postane nešto za što se morate pripremiti.
„A možda ipak mi nismo normalne.”
O tome sam razgovarala i s našom Šeficom Urednicom. Znate, mi se poznajemo već 13 godina i daleko smo od onoga „poznajemo se”. Ona je jedna od onih rijetkih osoba koje ne dramatiziraju, koje su vrlo objektivne i ne osuđuju, a ono što si mi kažemo i kakve sve diskusije vodimo često na kraju završi zaključkom: „A možda ipak mi nismo normalne.”
Baš zato znam da joj mogu postaviti i ovakvo pitanje, doduše više retorički, jer nijedna od nas nema odgovor: „Jesmo li toliko ‘zaljubljene’ u nekoga koga upoznamo da ne vidimo mane? Ili ih pak vidimo, ali odlučimo zanemariti, odmahnuti rukom jer nam tada nisu važne? Ali što se onda dogodi nakon svih tih godina, kada te stvari više ne možemo zanemariti? Kada ih ne samo primjećujemo nego nas toliko živciraju da više zaista ne možemo smisliti osobu kojoj smo se nekada veselile?”
Što nas danas povezuje, osim svega što smo zajedno prošle?
A možda se ništa nije skupljalo, nego smo jednostavno počele živjeti i razmišljati drugačije. Meni više nije važno što nosim i kakav dojam ostavljam, a tebi jest. Meni je važno da mogu ostati doma bez opravdavanja, a ti želiš da izlazimo kao nekada.
I sve je to u redu dok u odnosu ima prostora za obje. Ali što kada shvatite da se od vas očekuje da budete ista osoba koja ste bili prije deset godina, iako danas želite nešto drugo? Možda smo toliko računale na tu dugogodišnju bliskost da nismo ni primijetile koliko se sve manje razumijemo. A kada to jednom osvijestimo, počnemo se pitati što nas danas povezuje, osim svega što smo zajedno prošle.
Meni je taj trenutak izgledao kao da se jednog jutra digla magla i odjednom sam osobu koju poznajem godinama vidjela drugačije. Počela sam primjećivati stvari koje prije nisam ili kojima nisam pridavala toliko važnosti. Govori kako radi na sebi, ide na terapije, mijenja život, a ja sve više primjećujem raskorak između onoga što govori i načina na koji se ponaša prema meni i drugima.
I pomislim: „Vidim te. Zaista te vidim. Vidim s čim se boriš i što kod sebe nikako ne možeš prihvatiti. Vidim kako si možeš olakšati život, ali ti ne možeš uopće pogledati u tom smjeru.”
„Kraljice, pa vidim i ja tebe.”
Možda zaista vidim dio onoga s čim se boriš i prepoznajem stvari koje još uvijek zaobilaziš. A možda sam neke zaključke donijela prebrzo jer me sada kod tebe živcira i ono preko čega sam prije lako prelazila.
U svakom slučaju, nije na meni da te odgajam i govorim ti što pogrešno radiš u životu. Ne očekujem da ćeš nešto promijeniti samo zato što je meni postalo očito. Svi imamo svoj put i ne dolazimo do istih spoznaja u isto vrijeme. Uostalom, možda se netko upravo sada smije, preokreće očima dok ovo čita i misli: „Kraljice, pa vidim i ja tebe.” Možda kod mene vidi nešto što ja još uvijek ne vidim ili jednako uspješno zaobilazim.
A ako već prihvaćam da nije na meni da te mijenjam i da možda ni sama ne vidim sve što bih trebala vidjeti kod sebe, onda se moram zapitati i što se događa u meni. Što se u meni promijenilo da me sada živcira čak i tvoja objava koju vidim usput? Je li presudila neka rečenica, situacija preko koje sam samo naizgled prešla ili sam tek sada sebi priznala nešto što dugo osjećam? Najradije bih pronašla jedan jasan razlog jer bi mi bilo lakše razumjeti sebe i objasniti ti zašto se povlačim.
Možda je sve ovo previše ‘možda’?
Možda bih, umjesto da čekam da mi sve postane jasno, trebala pokušati razgovarati s tobom. Krenuti od onoga što osjećam, čak i ako još ne znam sasvim objasniti zašto.
Ne od popisa tvojih trauma, pogrešaka i svega što mislim da bi trebala promijeniti, nego od priznanja da se više ne osjećam isto u našem odnosu. To mi je puno teže nego zaključiti da je problem u tebi ili izmisliti još jednu obavezu zbog koje ne mogu na kavu. Jer tada moram čuti i kako ti vidiš mene, a možda i prihvatiti da se nešto među nama promijenilo, bez velike svađe i bez jasnog krivca.
Ne znam bi li nas takav razgovor ponovno zbližio, ali voljela bih nam dati priliku prije nego što druženje postane samo nešto što odrađujemo zbog zajedničke povijesti. Jer najčudnije je sjediti preko puta nekoga s kim si nekada mogla pričati o svemu, a prešutjeti upravo to da cijelo vrijeme razmišljaš kako što prije otići kući.