Preskoči na glavni sadržaj
Preskoči na podnožje
Djeca često bez puno razmišljanja posegnu za bojicama, izmišljaju neobične priče i eksperimentiraju bez straha da će pogriješiti. Odrasli, s druge strane, nerijetko zastanu prije nego što uopće pokušaju. No znači li to da s godinama postajemo manje kreativni ili samo sve manje vjerujemo vlastitim idejama?
„Što ako ispadne glupo?” „Nisam dovoljno dobra u tome.” „Što će drugi misliti?” Možda su upravo takve misli razlog zbog kojeg mnogi odrasli odustanu od neke ideje prije nego što joj uopće daju priliku.
Prisjetimo se samo koliko su djeca spremna eksperimentirati. Mogu nacrtati ljubičastog psa, izmisliti nepostojeću životinju ili od obične kartonske kutije napraviti svemirski brod. Ne razmišljaju previše o tome je li njihov rad dovoljno dobar, izgleda li neobično ili će ga netko pohvaliti. Jednostavno stvaraju.
Odrasli često pristupaju istim zadacima drukčije. Prije nego što nešto pokušaju, razmišljaju o rezultatu, vlastitim sposobnostima i mogućnosti da će njihov rad biti procijenjen. Upravo se razlika između kreativnog potencijala i sigurnosti u vlastite sposobnosti našla u središtu novijeg istraživanja.
Odrasli su kreativniji nego što misle
Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PLOS One, koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Grazu u suradnji s istraživačima iz Belgije i SAD-a, usporedilo je kreativnost 92 djece u dobi od četiri do sedam godina i 70 odraslih, uglavnom u dvadesetim godinama.
Sudionici su rješavali tri kreativna zadatka. Trebali su osmisliti što više neobičnih načina uporabe limenke, nacrtati što god žele te osmisliti i nacrtati zamišljenu životinju.
Njihove radove potom su procjenjivali neovisni ocjenjivači, uzimajući u obzir originalnost, korisnost i ukupnu kreativnost. Sudionici su također procjenjivali koliko su uživali u zadacima, koliko su bili motivirani i sigurni u sebe te koliko su osjećali anksioznost tijekom njihova rješavanja.
Rezultati su pokazali nešto zanimljivo. Odrasli su ostvarili bolje rezultate u kreativnim zadacima, osobito kada su imali jasno postavljene ciljeve i vremenska ograničenja. Njihove su ideje u prosjeku bile originalnije i korisnije.
Djeca su, međutim, tijekom zadataka pokazivala više samopouzdanja, motivacije i uživanja, uz manje anksioznosti. Drugim riječima, odrasli su pokazali veći kreativni potencijal, ali su se pritom osjećali manje sigurno u vlastite sposobnosti.
Dr. Mathias Benedek, jedan od autora istraživanja, istaknuo je kako djeca često uživaju u samom procesu igre, dok se odrasli više usmjeravaju na cilj i očekivani rezultat. Upravo takav pristup može smanjiti spontanost i zadovoljstvo stvaranjem.
Važno je pritom naglasiti da istraživanje ne dokazuje kako se kreativnost smanjuje sa svakom godinom života. Uspoređene su samo dvije dobne skupine, pa se na temelju tih rezultata ne mogu donositi zaključci o tome kako se kreativnost mijenja tijekom cijelog životnog vijeka.
Kada nam postane važnije kako izgledamo nego što želimo izraziti
Jedno od mogućih objašnjenja za razliku između djece i odraslih krije se u strahu od procjene.
Kako odrastamo, postajemo svjesniji društvenih očekivanja i načina na koji nas drugi doživljavaju. Učimo što se smatra prihvatljivim, što je poželjno, a što bi moglo izazvati kritiku ili podsmijeh. Takva nam pravila mogu pomoći u snalaženju u društvu, ali ponekad nas mogu i udaljiti od spontanosti.
Umjesto da se zapitamo što bismo željeli napraviti, počinjemo razmišljati o tome kako će naš pokušaj izgledati drugima. Ideju koja nam se u početku činila zanimljivom odbacujemo jer nije dovoljno dobra, dovoljno originalna ili dovoljno ozbiljna.
U tom se procesu može pojaviti i perfekcionizam. Kada vjerujemo da nešto moramo napraviti besprijekorno, svaki pokušaj postaje svojevrsni test vlastite vrijednosti. Pogreška više nije samo dio učenja, nego nešto što želimo izbjeći pod svaku cijenu.
Zato ponekad radije ne pokušamo nego da riskiramo mogućnost neuspjeha.
Kako ponovno dopustiti sebi da se igramo?
Dobra je vijest da kreativnost nije rezervirana za djetinjstvo niti zahtijeva posebnu nadarenost. Možemo joj ponovno napraviti prostor tako da promijenimo način na koji pristupamo stvaranju.
1. Dopustite si napraviti nešto nesavršeno.
Ne mora svaki crtež biti lijep, svaka ideja korisna niti svaki pokušaj završiti konkretnim rezultatom. Ponekad je dovoljno pokušati bez očekivanja da ćemo odmah biti dobri u nečemu.
2. Usmjerite se na proces, a ne samo na rezultat.
Kada se previše usredotočimo na konačni ishod, možemo izgubiti zadovoljstvo samim stvaranjem. Pokušajte se prisjetiti aktivnosti u kojima uživate neovisno o tome koliko ste uspješni.
3. Primijetite vlastitog unutarnjeg kritičara.
Koliko ste puta odustali od neke ideje jer ste pomislili da nije dovoljno dobra? Pokušajte primijetiti takve misli i ne prihvaćati ih automatski kao činjenice. To što se bojite da će nešto ispasti loše ne znači da ne biste trebali pokušati.
4. Vratite igru u svakodnevicu.
Crtanje, pisanje, plesanje, kuhanje prema vlastitim idejama ili isprobavanje nečega što nikada prije niste radili mogu biti prilike za kreativno izražavanje. Ne morate od svake aktivnosti napraviti projekt, hobi ili nešto u čemu ćete postati izvrsni.
5. Dopustite si pogriješiti.
Pogreške ne moraju biti dokaz da nešto ne znamo ili ne možemo. Mogu biti dio istraživanja, učenja i otkrivanja novih mogućnosti.
Možda nismo izgubili kreativnost, nego slobodu da je izražavamo
Odrastanje donosi znanje, iskustvo i sposobnost da složenije promatramo svijet. No ponekad s njima dolazi i veća potreba za kontrolom, predvidljivošću i potvrdom okoline. Možda zato nije potrebno ponovno postati dijete kako bismo bili kreativniji. Potrebno je samo vratiti dio slobode koju smo imali dok nam nije bilo toliko važno hoće li se nekome svidjeti ono što stvaramo.
Ne mora svaka ideja biti dobra. Ne mora svaki pokušaj uspjeti. I ne mora sve što napravimo imati neku posebnu svrhu. Ponekad je sasvim dovoljno dopustiti si pokušati, istraživati i uživati u procesu, bez potrebe da odmah znamo kakav će biti rezultat.