Marija ima 84 godine i pametni telefon. Svakodnevno pregledava Facebook, čita vijesti, prati što rade članovi obitelji i dopisuje se s prijateljima. Ipak, postoje stvari koje radije prepušta drugima. Ne voli instalirati nove aplikacije jer nije sigurna što će se dogoditi kad ih otvori, oprezna je s poveznicama koje dobiva u porukama, a kad treba nešto platiti ili ostaviti osobne podatke na internetu, radije pita nekoga mlađeg. Ne nedostaje joj nužno znanja za korištenje tehnologije, nego sigurnosti da će sve napraviti kako treba.
“Svako malo mobitel traži neka ažuriranja, a s obzirom na broj upozorenja o prevarama, ne želim to raditi samostalno. Zbunjuju me i brojne reklame. Nekad pogodim onaj X koji ih isključuje, ali nekad se same pale, posebno videa. I koliko god mi netko sve to isključi, za neko se vrijeme opet pojave, a sama se s tim ne znam izboriti. Radije nekoga pitam, da budem sigurna. Najviše koristim WhatsApp jer tamo imam obiteljsku grupu i volim kad mi djeca pošalju slike unuka ili svoje. Tako se osjećam uključena u njihov život”, kaže Marija C., bivša učiteljica domaćinstva u osnovnim školama.
Njezina susjeda Ana, koja ima 74 godine i cijeli je život radila u polju i vodila kućanstvo, također se služi mobitelom, možda manje sigurno i uz pomoć drugih. Slabovidna je pa joj sitna slova, slab kontrast i nepregledni izbornici otežavaju korištenje aplikacija i internetskih stranica. Povećava tekst i zumira sadržaj, no to ne pomaže uvijek. Neke aplikacije ne dopuštaju dovoljno povećanje slova, a na pojedinim stranicama teško pronalazi gumbe i informacije. Kad je sučelje dobro prilagođeno, sve obavi sama. Kad nije, mora tražiti pomoć.
“Najdraže mi je što imam svoj bankovni račun. S aplikacijom sam naučila raditi i jako sam na to ponosna. Nekad čak i fotografiram, često deklaracije u trgovinama. A reklame, da, to mi je najgore. Nikako ih se riješiti pa često odustanem od čitanja teksta. Sada postoji i mogućnost da neke članke slušam, ali to je jako monotono pa mi pažnja odluta, za informiranje najradije koristim radio. Ne kupujem ništa mobitelom, ne usudim se, ipak nisam mlada. Jednom sam na Facebooku pokušala nešto kupiti, ostavila sam adresu i broj mobitela, ali kupljeno nije stiglo. Unuka me dobro izgrdila zbog toga jer, kako je rekla, ne možeš cijelom svijetu ostavljati svoje podatke. Nisam bila svjesna što sam napravila, shvatila sam tek kad mi je objasnila. Mislila sam da to funkcionira kao s bankom”, kaže Ana B.
Društvene mreže zbog lošeg iskustva više ne koristi, ali voli tehnologiju jer joj olakšava kontakt s članovima obitelji i prijateljima. Dodaje da je ona još dobro jer poznaje mnogo ljudi, i mlađih od sebe, koji mirovinu još primaju u gotovini, a osim javljanja na poziv ne znaju se služiti ničim drugim.
Dva primjera pokazuju različite razloge zbog kojih ljudi ne koriste sve digitalne usluge onako kako su osmišljene. Riječ je o kombinaciji nedostatka digitalnih vještina, straha od pogreške i tehnologije koja često nije prilagođena potrebama različitih korisnika.
Sve je online, od usluga do zabave, a ako i nije, uskoro će biti. Više se ne pita je li internetski sadržaj koristan, nego je li svima dostupan i pristupačan. Jesu li usluge prilagođene različitim korisnicima, jesu li svi digitalno pismeni i što se događa s onima koji ne mogu pratiti tempo promjena?
Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da se internetom slabije služe uglavnom stariji, no starija dob sama po sebi ne znači da se netko ne snalazi u digitalnom okruženju. Mnogi u sedamdesetima i osamdesetima svakodnevno koriste pametne telefone, razgovaraju videopozivima s obitelji, dijele fotografije i kupuju putem interneta. Ipak, i među onima koji redovito koriste digitalne usluge postoje razlike. Jedni trebaju pomoć kad naiđu na nepoznatu aplikaciju, druge zbunjuju reklame i sumnjive poruke, treći nemaju odgovarajući uređaj ni kvalitetnu internetsku vezu, a nekima korištenje otežavaju slabiji vid, sluh ili druga funkcionalna ograničenja. Važno je i imaju li uopće koga zamoliti za pomoć.
Internet nije isto što i digitalna pismenost
Prema Eurostatu, Hrvatska je 2025. imala najniži udio kućanstava s pristupom internetu u Europskoj uniji, 87,9 posto, dok je prosjek EU-a iznosio 94,7 posto. Grčka je bila druga na začelju s 88,7 posto. No kada je riječ o osnovnim digitalnim vještinama, slika je drukčija. Prema podacima Europske komisije iz izvješća Digitalno desetljeće 2026., barem osnovne digitalne vještine ima 63,38 posto hrvatskih građana u dobi od 16 do 74 godine, nešto više od prosjeka EU-a, koji iznosi 60,39 posto.
Ipak, ukupni rezultat prikriva razlike među stanovništvom. Osnovne digitalne vještine ima 65,66 posto muškaraca i 61,12 posto žena, a razlika od 4,54 postotna boda veća je nego u EU-u, gdje iznosi 2,75. Najveći je jaz povezan s obrazovanjem: među osobama s niskom razinom formalnog obrazovanja ili bez formalnog obrazovanja takve vještine ima samo 21,6 posto, dok je prosjek EU-a za tu skupinu 37,56 posto. Prema Eurostatovim podacima za 2025., razlika između visoko i nisko obrazovanih u Hrvatskoj iznosi 67 postotnih bodova, najviše u Europskoj uniji. Slijede Portugal sa 63 i Malta sa 62 postotna boda.
Razlike su vidljive i prema dobi. U Hrvatskoj barem osnovne digitalne vještine ima 34,99 posto osoba u dobi od 55 do 74 godine, dok je prosjek EU-a za tu dobnu skupinu 42,6 posto. Drugim riječima, Hrvatska je prema ukupnom udjelu građana s osnovnim digitalnim vještinama nešto iznad europskog prosjeka, ali kod starijih i slabije obrazovanih građana slika je drukčija. Pritom treba imati na umu da ovaj pokazatelj obuhvaća osobe do 74 godine, pa ne uključuje najstarije korisnike poput Marije i Ane.
Zanimljiva je i razlika među osobama od 65 do 74 godine. Grafički prikaz DZS-a pokazuje da je udio žena koje koriste računalo manji od udjela muškaraca iste dobi, dok su kod korištenja interneta udjeli gotovo jednaki. Starije žene, dakle, ne moraju biti izvan interneta, ali to ne znači da imaju jednake mogućnosti korištenja svih usluga. Slanje poruka na mobitelu nije isto što i samostalno ispunjavanje elektroničkih obrazaca, prijava u sustav javne uprave ili internetsko bankarstvo.
Važno je i mjesto stanovanja. Prema izvješću Europske komisije Digitalno desetljeće 2026., barem osnovne digitalne vještine ima 55,66 posto stanovnika ruralnih područja u Hrvatskoj, nešto više od prosjeka EU-a za ruralna područja, koji iznosi 52,83 posto. Razlika između ruralnih i urbanih područja u Hrvatskoj iznosi 16,07 postotnih bodova, nešto više nego u EU-u, gdje je 13,67. Ni infrastruktura ne stoji jednako: mreže vrlo visokog kapaciteta pokrivaju 54,17 posto slabo naseljenih područja u Hrvatskoj, a u EU-u 66,73 posto.
Anina bankarska aplikacija dobar je primjer razlike između korištenja pojedine digitalne usluge i samostalnog snalaženja u digitalnom okruženju. Instalirao ju je sin i objasnio joj što može, a što ne smije dirati. Ana u njoj provjerava je li stigla mirovina i što je karticom potrošila u trgovini, dok račune plaća sin. Kad je sama pokušala kupiti nešto preko Facebooka, nepoznatima je ostavila adresu i broj telefona.
Korištenje interneta ne znači nužno i razumijevanje digitalnog okruženja. Digitalna pismenost nije samo sposobnost otvaranja aplikacije ili slanja poruke. Uključuje i razumijevanje privatnosti, zaštitu osobnih podataka, prepoznavanje prijevara i procjenu pouzdanosti internetskih trgovina. Svaka narudžba ostavlja digitalni trag: korisnici upisuju ime, adresu, broj telefona i e-mail, a prihvaćanjem kolačića mogu pristati i na prikupljanje podataka o svojim navikama. Anino iskustvo s kupnjom na Facebooku to pokazuje.
Digitalni jaz postaje pitanje ljudskih prava
Na problem upozorava i Pučka pravobraniteljica u izvješću za 2025. godinu, predanom Hrvatskom saboru u ožujku 2026. Brza digitalizacija mijenja komunikaciju, zdravstvenu skrb, obrazovanje, financijske usluge i javnu upravu, a starije osobe zbog toga nerijetko ostaju po strani. Prepreke nisu samo nedostatak pristupa internetu ili uređaja, nego i niska digitalna pismenost, manjak samopouzdanja, sitna slova, složena navigacija, nepristupačni načini prijave i nedovoljna tehnička podrška.
Tu se susreću digitalna pismenost i digitalna pristupačnost, ali ih treba razlikovati. Osoba može imati potrebne vještine, a ipak ne moći koristiti uslugu koja nije prilagođena njezinim potrebama, kao Ana zbog sitnih slova i nepreglednih izbornika. Nekome su potrebni edukacija i pomoć, a nekome tehnička prilagodba, primjerice stranica kompatibilna s čitačem ekrana. Nije dovoljno da usluga postoji na internetu. Građani je moraju moći pronaći, razumjeti i koristiti.
Digitalnu isključenost nije moguće promatrati odvojeno od ekonomskog položaja. Prema izvješću Pučke pravobraniteljice, stopa rizika od siromaštva među starijima od 65 godina u 2025. iznosila je 39,4 posto, a među starijim ženama 42,4 posto. Kod starijih koji žive sami dosegnula je 64,4 posto. Niski prihodi mogu ograničiti kupnju računala, pametnog telefona ili internetske veze, ali i pristup edukacijama. Ti podaci ne dokazuju da su starije žene digitalno isključenije od muškaraca, no pokazuju da se digitalni jaz može preklapati s ekonomskom ranjivošću.
Kad se i javna uprava preseli na internet
Sustav e-Građani u 2025. imao je više od 2,15 milijuna korisnika, no izvješće Pučke pravobraniteljice navodi i podatak koji otvara pitanje njegove dostupnosti starijima. Prema izvješću pučke pravobraniteljice, udio starijih korisnika u sustavu e-Građani je nizak, što ukazuje na poteškoće s kojima se starije osobe suočavaju pri pristupu digitalnim uslugama.
Pravobraniteljica posebno ističe problem edukacije. Edukacija za podizanje osnovnih digitalnih kompetencija postoji, ali prijava na nju moguća je samo putem vaučera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, što pretpostavlja da osoba već ima pristup sustavu NIAS s odgovarajućim vjerodajnicama. Postavlja se pitanje kako će do edukacije doći upravo oni kojima je najpotrebnija. Kontakt-centar Ministarstva u 2025. zaprimio je 59.990 upita građana, a 37,1 posto odnosilo se na probleme s vjerodajnicama, odnosno pristupom sustavu.
Kao pozitivan primjer pravobraniteljica izdvaja Knjižnice grada Zagreba, koje od 2016. provode projekt “Postanite e-Građani uz pomoć knjižničara”. Pravobraniteljica zato preporučuje da se građanima u slabije razvijenim sredinama omogući besplatno korištenje računala s pristupom internetu i podrškom zaposlenika.
Slične prepreke pojavljuju se i u zdravstvu, gdje digitalizacija također ne jamči da svi građani mogu jednako pristupiti uslugama. U ocjeni digitalnih javnih usluga za građane zdravstvo je prema izvješću Europske komisije sa 60 od 100 bodova među područjima s najviše prostora za napredak. Pristup zdravstvenim podacima u ime druge osobe za sada postoji samo za maloljetnu djecu, a zakonski skrbnici još nisu u potpunosti obuhvaćeni.
Pristupačnost nije samo pitanje digitalnih vještina
Nije dovoljno da institucije i tvrtke usluge prebace na internet. Moraju voditi računa i o tome mogu li ih koristiti osobe s različitim vrstama invaliditeta i funkcionalnim ograničenjima. To znači stranice prilagođene čitačima ekrana, videozapise s titlovima, aplikacije kojima se može upravljati i bez miša, čitljiv tekst, dobar kontrast te jednostavnu i predvidljivu navigaciju.
Europski akt o pristupačnosti, odnosno Direktiva (EU) 2019/882, donio je dodatne zahtjeve za pristupačnost određenih proizvoda i usluga. U Hrvatskoj se primjenjuje od 28. lipnja 2025., a obuhvaća, među ostalim, elektroničke komunikacijske usluge, potrošačke bankarske usluge i e-trgovinu.
U području elektroničkih komunikacija važnu ulogu ima Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM), koja se godinama bavi razvojem pristupačnih digitalnih rješenja. U suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva HAKOM je 2020. izradio metodologiju za razvoj pristupačnih mobilnih aplikacija. U istraživanju koje joj je prethodilo sudjelovalo je 155 osoba, među njima osobe s invaliditetom, starije osobe i mlađi korisnici. Isticali su premale gumbe, neintuitivne ikone, kompliciranu navigaciju i probleme s čitačima zaslona. U kasnijim projektima testirana su konkretna rješenja uz sudjelovanje samih korisnika, a njihovi su prijedlozi korišteni u doradi stranice s informacijama o ponudama telekomunikacijskih operatora i Hrvatskih željeznica.
Važno je i da korisnici znaju svoja prava. HAKOM je u ožujku 2026. objavio digitalni letak i tiskanu brošuru “Upoznajte svoja prava”, s informacijama o ugovorima, prigovorima, raskidu ugovora, kvaliteti usluga i pristupačnosti. Tiskana brošura namijenjena je i korisnicima slabije digitalne pismenosti, a distribuira se putem udruga za zaštitu potrošača. Za osobe s invaliditetom operatori moraju bez posebne naknade omogućiti, među ostalim, ugovore i račune u prilagođenim oblicima, kontakt osobu obučenu za pomoć i prioritetni otklon kvara u roku od najviše 3 dana.
Digitalna usluga mora biti dostupna svima
Digitalizacija se neće zaustaviti, a njezine prednosti teško je osporiti. No treba li uz razvoj novih rješenja osigurati i podršku ljudima koji ih ne mogu samostalno koristiti?
Starije osobe ne odbijaju tehnologiju. To pokazuje primjer iz izvješća Pučke pravobraniteljice: član Vijeća seniora Primorsko-goranske županije upozorio je na korisnicu doma za starije koja zbog nedostupnosti Wi-Fija i skupe mobilne pretplate nije mogla održavati kontakt s prijateljima putem društvenih mreža. Pravobraniteljica je zato preporučila da se korisnicima domova za starije i nemoćne osigura pristup internetu.
Što bi pomoglo, kažu i nadležna tijela u izvješću Europske komisije: starijima od 65 godina treba podrška na licu mjesta, a ne standardna online edukacija. Spominju lokalne digitalne centre u županijama i raspravu o memorandumu za njihovo jačanje.
Digitalna uključenost nije samo pitanje informatičkih vještina, nego i održavanja društvenih veza, pristupa informacijama i ostvarivanja prava. Ako se usluge razvijaju bez razmišljanja o ljudima koji ih ne mogu koristiti, dio građana mogao bi postati ovisan o pomoći obitelji, prijatelja ili institucija. Digitalizacija ne bi smjela značiti ukidanje drugih načina pristupa uslugama. Tehnologija može pojednostaviti život, ali samo ako je prilagođena ljudima koji je trebaju koristiti. Inače ono što je za jedne praktičnost, za druge postaje nova prepreka.
Izradu i objavljivanje serijala tekstova pod naslovom Kako se žene snalaze u digitalnoj ekonomiji: algoritmi ih više targetiraju a poslovi brže nestaju, autorice Tanje Ivančić Belošević, financijski je podržala Agencija za medije kroz projekt Poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.

