A koja su tvoja novogodišnja obećanja i odluke?

putovanje s djecom

Eto nas! U novoj godini smo. Ona loša, stara, ostala je iza nas. Puni smo novogodišnjih odluka, obećanja samima sebi. Neki su napravili i prave novogodišnje liste odluka. Čavrljajući s prijateljicama na jutarnjoj kavi, njih tri se bace u komentiranje svakog obećanja i odluke…

Martina želi skinuti 10 kila. Odlučila je svaku večer trčati kroz obližnji park i izbaciti večeru iz menija. To joj je glavna odluka. Uz tu, još želi promijeniti honorarni posao i reći svekrvi bez ustezanja što joj smeta kod nje.

Petra želi još jedno dijete i odlučila je ove godine i roditi. Želi dijete roditi u parnoj godini. Neparni brojevi joj donose nesreću.

Anita će sad stvarno početi štedjeti za novi auto i definitivno želi novi posao. Ovaj je ubija. Prije odlaska želi reći kolegicama vjerojatno nešto slično što i Martina svojoj svekrvi.

U jednom trenu me sve tri pogledaju. „Što je?“ – dreknem. „Ptica mi se pokakala po čelu?“ – upitam. „Odlukeeeeee!“ – dreknu one u jedan glas. „Koje su tvoje novogodišnje odluke?“ – pita Martina. „Ne znam. Nisam donijela nikakve odluke“ – kažem. Pogledaju me prijekorno. „Htjela bi skinuti koju kilu, no nije mi to sad toliko bitno da moram stavljati na papir. Skinuti ću. Kičma me boli, moram skinuti.“ – kažem. Sve tri me pogledaju totalno neoduševljeno. „Ma daj draga, možeš ti i bolje. Pa sigurno nešto jako želiš ostvariti.“ – kaže Anita. „Ma gle, ono što želim, može biti bilo kada, ne mora biti odmah ni sada, no bilo bi lijepo kad bi bilo.“ – zaključim. „Eto! A to jeeee..?“ – uporna je Anita. „Ma nije ništa ključno ni bitno!“ – zaključim razgovor i krenem tipkati po mobitelu kako bi ih otkantala s dosadnim pitanjima.

Taktika upali i one krenu čavrljati o kupovini cipela, a moj mozak krene automatski razmišljati o novogodišnjim odlukama. Mogu ja odlučiti bilo što, no nije tako lako doći do željenoga. Lako je sve staviti na papir, no mnogo toga ne ovisi o nama samima. U tom mom filozofskom pristupu novogodišnjim odlukama, počinjem poimati da u stvari moje odluke imaju puno veću težinu i ne mogu se ograničiti ni prostorom, a kamoli vremenom.

Na primjer, želim da su mi djeca uvijek sretna. Da nikad ne budu gladna, da ih nitko nikada ne povrijedi. Želim da ih cijeli život prati sreća. Da se ne pate kao što sam ja u životu. Pa se onda krenem pitati, jesu li to zaista dobre želje. I kako da ih ja provedem. Ako nikada ne okuse tugu, kako će biti suosjećajni. Ako nikada nisu osjetili glad, kako će poželjeti prosjaku na cesti pružiti komad kruha. Ako ih nitko nikada ne povrijedi, kako će znati razlikovati dobro od zla i čuvati se pokvarenih ljudi. Ne, to nisu moje želje. To neće ići. Moram sama za sebe nešto odlučiti. Želim smršaviti. I ja ću svaku večer trčati, nema više pivice s društvom i nema više večere. Izbacujem kruh. Opet mi se misli prešaltaju u drugi smjer. O Bože, pa ne budi tako plitka. Koliki bi htjeli da imaju koju kilu viška. Eto, Marija. Mršava je kao telefonski stup. Ima Chronovu bolest i ubila bi me za ono što ja smijem pojesti. I koliki su gladni. Umjesto da trčiš, radije podijeli tu hranu koju nećeš pojesti. Ali onda neću brzo mršavjeti…. Misli su mi trčale glavom kao pomahnitali vlak.

Ok, želim više novaca. Da mogu puno putovati. Igrat ću igre na sreću. Ne, ne mogu putovati. Imam malo dijete. On ne podnosi putovanja. Hm, ali mogu kupiti dadilju – nasmiješim se svojoj inteligenciji. Ali ako će mi dijete biti stalno s dadiljom, ja uopće neću uživati u putovanjima. Nedostajat će mi, previše smo vezani. Dobro. Ne želim novce trošiti na putovanja. Na što da ih trošim. Odjeća? Obuća? Ne, nije mi to uopće napeto. Nisam neki šopingholičar. A odakle mi novci? Pa, igrat ću lutriju! Ne! To je porez na budale! Ne dam za to ni kune. Ako neću igrati, ne mogu ni dobiti, zar ne?! Dobro, ne želim novce. Novac kvari ljude. Vlastiti pojam o visokom IQ polako počne padati u mojim očima.

Mogla bi promijeniti posao. Ovaj je doista težak. No, radim s muškima. Nema tračanja, nema zavisti. U sobi je tišina. Plaća je dobra i redovita. Mogu na gablec kada želim, mogu na wc kada želim, mogu dobiti slobodan dan kada mi treba bez da se posvadim s deset kolega. Nema smisla tražiti bolje, zar ne?!

1970. - Bruce Dale/National Geographic/Getty Images

1970. – Bruce Dale/National Geographic/Getty Images

Želim kupiti kuću. Stan je za luzere. Da, ali u stanu se dižem u toplo. Ne moram sama ložiti. Toplana to čini za mene. Ne moram brinuti o vanjskoj fasadi, o dvorištu. Bilo bi lijepo imati vlastito dvorište, no ionako smo svaki vikend negdje u prirodi na roštilju ili pikniku. Bilo bi lijepo živjeti da nemaš nikoga bar 500m sa svake strane. Bi Tihana, dok ti ne zatreba germa, a nejde ti se u trgovinu.

Ovo nije nimalo lako, pomislim. Sjetim se da sam negdje pročitala da su mršavljenje, prestanak pušenja i vježbanje najčešće novogodišnje odluke, no da ih se ljudi i najlakše ostavljaju. Ne pušim, to otpada. Opet ostaje mršavljenje i vježbanje. Rastuži me nedostatak ideje i to što nemam neku originalnu ideju. Ne zbog ove moje tri drage kokoši koje i dalje laprdaju o cipelama, već zbog sebe same.

Živci!!!! E to! Moram skulirati živce! A kako? Da je lako, ne bi ni bila živčana i siktala na sve oko sebe ko’ skotna kuja. Ok. U onim sam godinama, možda me lagano i klimaks pere. Kupit ću nešto na bazi estrogena i problem riješen. Pih! Moram nešto teže i zahtjevnije uzeti u zadatak. Moja mater je uz estrogenske injekcije procvjetala.
Mogla bi naučiti nešto novo. Voljela bi naučiti talijanski jezik. No, kako uz posao i malo dijete. Kako uz muža koji ujutro radi, popodne studira. To bi stvarno bio izazov. No hajde, probat ću, ali ne stavljam to na listu „moram u ovoj godini“. Kad nešto moram, odmah mi više nije privlačno.

Opet mi prođe kroz misli onaj popis najčešćih odluka koje sam neki dan pročitala i sjetim se s tog popisa još samo tri stavke. Više se posvetiti obitelji, češće se smijati i pomagati drugima. Živjeti s četiri muškarca u kući je pakao. Robe, hrane, igračaka i smeća gdje god ljudsko oko seže. Nakon posla i prve smjene, ja odradim i drugu smjenu. Onu kuhajući, peglavši, čisteći i ribajući. Treću smjenu odradim, jer se cijelu noć dižem uspavljivati cendravog jednogodišnjaka. Zar ima i četvrta smjena da se još više posvetim obitelji? Ne, to neće ići.

491873847

Češće se smijati. Da, to bi mogla. No čemu?! Ne stignem u kino, ne stignem ni doma pogledati neku dobru komediju. Smijeh mi je usmjeren najčešće na ovo najmanje biće, jer njemu osmijeh cijeli dan ne silazi s lica. Smijem se njemu. Njegovim očima, ručicama, zagrljaju. Sretna sam ja osoba u stvari. Imam dovoljno. Obitelj, zdravu djecu, topli dom i mekan krevet, pun frižider, toplu vodu. Nema razloga da se često ne smijem. Ok, smijat ću se i češće. Eto, napokon jedna zdrava odluka.

Pomagati drugima. To mi je hobi. Ne mogu pomagati više nego pomažem. Volontiram svakodnevno i odavno sam odlučila da ni jednu večer neću leći u krevet, a da nisam bar jedno dobro djelo učinila. Danas sam recimo susjedi odnijela teške vrećice uz stepenice. Ona je na štaci, a i vani je poledica. To odavno činim, to isto ne može biti novogodišnja odluka.

Na kraju krajeva, na kraju tog mog visokoumnog razmišljanja, shvatila sam da se jedino mogu više smijati. Bacim pogled na cure, one se smješkaju samozatajno i čavrljaju o nečemu što se meni već odavno pogubilo u bespućima mojih misli. Pogledam ih i počnem se glasno cerekati. Ipak sam ja odlučila da ću se češće smijati.

Sve tri me pogledaju u čudu, šoku i nevjerici. Martina prosikće: „Nikad ne bi pomislila da bi se ti mogla smijati Ljubici i njenom stilu odijevanja. Uvijek si bila na njenoj strani. Što ti se dogodilo?“ Ustanem i sretno prozborim: „Smijem se vama. I vašim smiješnim temama. Ne treba mi nova godina da smršavim, mada podržavam vaše odluke i smatram ih zdravima. Odlučila sam da ovu godinu više ne pijem svaki vikend kave s vama. Uštedjet ću novac, vrijeme i poklonit ću to vrijeme nekome kome sam odavno trebala. Od sada se vidimo jednom mjesečno.“ Namignem im, sagnem se svakoj udijeliti poljubac i nestanem iza ugla zamišljajući njihove zbunjene poglede na mojoj velikoj guzi.

Sigurno se pitate kome sam poklonila svoje vrijeme vikendom. Svojoj obitelji. Shvatila sam da ga ipak imam još. Shvatila sam da me oni najviše trebaju. Shvatila sam da je to najpametnija odluka koju sam donijela za ovu godinu. Sada se i vikendom češće smijem, manje sam nervozna, čak sam skinula i brzi tečaj talijanskog na laptop. Muž je obećao ranije dolaziti s predavanja, da ja mogu trčati. Kupujemo samo jedan i to raženi kruh.

Sretna nam Nova godina!

Tihana Kunštek