Čini mi se da otkako znam za sebe glumim u nekom čudnom filmu kojem ne znam početak ni kraj. Scenarij je unaprijed napisan, set je postavljen, glumci rade svoj posao, a redatelj je davno viknuo akcija.
Najčešće ne razumijem svoju ulogu jer mi nikad nije u potpunosti objašnjena. Ali parametri moje uloge su očigledno unaprijed određeni. Mogu je ponekad donekle mijenjati ali ne previše jer se mora uklopiti u film kojem ne znam poantu.
Ne znam ni je li moja uloga glavna ili sporedna, a ponekad se čini i da sam statist. Ali opet u nekim trenucima se očekuje i da sam scenarist i scenograf, kostimograf i sve ostalo osim redatelja. Očekuje se da se uklopim ali i improviziram.
U početku mi se činilo da svi ostali znaju svoje uloge i znaju što rade. Tada je bilo malo jednostavnije jer znaš otprilike što bi ti trebao raditi. Ali što sam starija jasno je da ni oni ne znaju zašto i o čemu se radi. Često mijenjaju uloge pa tako i ja i nastavljamo glumiti.
Film je u jednom trenutku romantična komedija pa tragedija, ali većinom drama. Onda se ubaci i malo znanstvene fantastike pa katastrofe i onda opet malo ljubavi i suosjećanja. I stalno se sve to izmjenjuje. Izmjenjuje se i scenografija, kostimi. Ulaze i izlaze glumci. S nekima više surađuješ, s nekima si baš blizak i dugo surađuješ ali većina su samo statisti. I tako to traje i traje.
Pa se u jednom trenutku očekuje da promijeniš ulogu u potpunosti jer neke su zadane i zna se točno što i kako moraš. Ali zaboraviš jer si dosad većinom morao improvizirati pa onda imaš problem.
Ako pitaš što da pripremiš za sutra kako bi bio bolji nitko ne zna točno. Svi imaju neku pretpostavku pa onda „držiš fige“ da si dobro odlučio jer preko noći se sve okrene i ponovo nemaš pojma kakav će film biti danas.
Ali najvažnije da si uvijek na raspolaganju i da jednako dobro kao ostali glumiš da znaš. S nekim ljudima u filmu možeš o tome popričati ali i oni imaju svoje pretpostavke. Neki i tvrde da točno znaju o čemu se radi ali ništa zapravo ne znaju. Ali s većinom se moraš praviti da točno znaš koja je tvoja uloga.
I tako to ide dalje. Nekad sam zadovoljna ako ne razmišljam nego samo improviziram. Većinom pokušavam saznati zašto i zbog čega ovaj film traje i dalje i može li se možda nešto promijeniti ili možda netko ima neki bolji scenarij. Pokušavam i ja pisati i režirati vlastite scene ali to je dozvoljeno samo unutar parametara filma u kojem svi sudjeluju.
Jedni kažu šuti i ne pitaj ništa i budi sretna što imaš ulogu. Drugi jedva čekaju da završi ili žele novog redatelja, a većina je u potpunosti uživljena i nema pojma da su u filmu pa uopće ne razumiju o čemu pričaš.
Ponekad mi se učini da izađem iz filma kompletno ali tada sam tek zbunjena jer vidim da uopće nema potrebe da u njemu glumimo. Stalno se događa jedno te isto osim što se malo promjeni scenarij ali ne previše da ne uznemiri glumce. Dovoljno da se čini kao da nešto radimo. I nemam pojma do kad, zašto i zbog čega i još manje kako će se razvijati moja uloga.
Ili je to samo do mene pa je vrijeme da postanem redatelj. Imam li dovoljno iskustva, suosjećanja, razumijevanja i motivacije da preuzmem tako ozbiljan i veliki projekt? Ili je i biti redatelj samo još jedna uloga?
A kako se razvija vaša uloga?
Autorica Ivana Song.
