Ne znam po kojem algoritmu i kako, ali na mom TikTok feedu se “ukazao” profil Vukoja.art. Bili su to tanjurići s vizurama Dubrovnika i jednostavno sam morala skrolati dalje i tražiti još. Znate ono kad vam nešto zagolica maštu pa morate saznati više?
Tako sam joj i poslala pitanje je li zainteresirana za jedan mali, slatki intervju.
Samo da se pohvalim — bila sam na jednom tečaju keramike. Ako to niste probali, trebali biste. Keramika ima nešto tiho u sebi. Ne traži pažnju, ali je zadrži. I pomaže, što god da vas muči – pomoći će.
Upravo takav dojam ostavlja i rad Andree Vukoje Prce, koja kroz Vukoja.art stvara komade koji nisu samo dekor, nego mali, nesavršeni zapisi trenutka.
Između slikarstva i gline, između kontrole i slučajnosti, razvila je prepoznatljiv rukopis u kojem nijedan predmet nema kopiju. S njom smo razgovarali o procesu, sporosti, stvaranju bez pritiska i onome što ostaje kada makneš očekivanja.
Vaša keramika djeluje kao da nosi karakter — koliko je svaki komad zapravo “kontroliran”, a koliko pustite da se stvari dogode same od sebe?
Rekla bih da je to stalni dijalog između kontrole i puštanja. Postoji početna ideja u kojoj se uvijek nekako opustim i pustim da vidim gdje će me odvesti, ali i tehnička struktura koju pratim. Glina je živi materijal i uvijek unese nešto svoje. U jednom trenu moraš prestati “forsirati” i početi slušati što komad traži. Upravo između tog planiranog i neplaniranog zapravo nastaje karakter.
U vremenu masovne proizvodnje, koliko je uopće održivo raditi sporo, ručno i unikatno – i je li to danas luksuz ili potreba?
Mislim da je pomalo oboje. S jedne strane, ručni rad danas zaista ima cijenu i može djelovati kao luksuz. Ali čini mi se da sve više ljudi traži upravo to, predmete koji imaju priču, trag ruke i neku vrstu sporosti u sebi. Dugoročno, mislim da je to više potreba nego luksuz, jer nas vraća u kontakt s materijalom i stvarnim procesom. Keramika zbilja jest jedna vrsta terapije pa će samim time meni nekako uvijek ostati potreba.
Imate li komad koji nikad ne biste prodali i zašto?
Dogode se i takvi predmeti, ali i slike koje mi je žao prodati. To su uglavnom predmeti koji su nastali kada bi savladala neku novu tehniku, nisu nužno dobri i ‘savršeni’, ali su moji i podsjećaju me na cijeli put koji sam prošla pa mi ih je nekako teško pustiti.
Koliko je romantična ta ideja da nijedan primjerak nema svog “brata blizanca”?
Ima u tome romantike, ali i istine. Svaki moj komad zaista ima male razlike u obliku, teksturi, glazuri i to je ono što ga čini posebnim. Volim stvarati rukama i onda stvarno svaka šalica ili predmet ne može biti identičan, pa čak to i ne želim. Svaka ima neki mali trag posebnosti. Nije stvar u savršenoj jedinstvenosti, nego u tome da se vidi trag procesa i trenutka u kojem je nastao.
Radite i radionice, što je zasigurno i za vas posebno iskustvo. Što vidite kad polaznici stvaraju? Je li stvaranje više terapija ili kaos?
Često vidim oboje i to mi je zapravo najljepši dio. Na početku postoji ta nesigurnost ili potreba za kontrolom, a onda se polako pojavi opuštanje i igra. Naravno uz koju čašicu vina.
Ja polaznicima volim naglasiti da su na radionicu došli da se zabave i da sve brige, barem na dva sata, ostave iza sebe. Da pokušaju samo osjetiti glinu pod rukama i ne razmišljati o drugim stvarima. Za veliku većinu to i bude vrlo terapeutsko iskustvo, dok za druge bude mali kaos iz kojega na kraju izađe nešto neočekivano. U oba slučaja, proces ih negdje pomakne.
Što biste rekli nekome tko želi stvarati, ali stalno odgađa jer čeka “pravi trenutak”?
Kao i za sve u životu. Mislim da često ne možemo računati na prave trenutke i da je život nepredvidiv. Stvaranje ne počinje kad je sve savršeno posloženo nego baš suprotno, kad kreneš bez obzira na nesigurnost. Čak i mali korak je dovoljan. Najčešće tek kroz proces shvatimo što zapravo želimo raditi. Moj savjet je da se uvijek u nečemu treba okušati i probati, možda krene u baš dobrom smjeru!
