Gledam druge majke kako se upru o ta kolica i sa zadovoljstvom marširaju u svojoj majčinskoj misiji. Zauzmem i ja taj kut od odokativno 160 stupnjeva prema kolicima, pruženih ruku, malo izbačene stražnjice, no svejedno mi nedostaje onaj moment sigurnosti da kročim sa samopouzdanjem. Valjda dolazi s vremenom, kao i sve u životu.
Kažu da vas djeca drže prizemljenima. Istina. Točno se sjećam svog trenutka slijetanja – na bolničkom hodniku, samo nekoliko sati nakon poroda, prišuljao mi se s leđa napadaj panike shvativši odgovornost za dva ljudska bića, za dvije nove duše. Ošinulo me kada sam vidjela doktoricu na dnu hodnika kako se približava da me izvijesti o stanju moje djece.
Sve se tako brzo događalo. Kao prvorotkinja, pretjeranog iskustva s djecom nisam imala. Čitala sam tijekom trudnoće o svemu što me čeka, no čovjek zaboravi.“ Jer je trebam nešto posebno pitati? Kako s njom razgovarati? Kakav stav zauzeti?“ – vrtilo mi se po glavi.
Cin, cin! oglasilo se zvono za početak majčinske borbe, doživotnog meča za zaštitu potomstva i evo, već je prva runda u tijeku.
Da, ateriranje je bilo brzo i uspješno! Prelazak iz djevojaštva gdje su jedina briga krpice, izlasci, kavice u pelene, bočice, dojenje je svojevrsna avantura sama po sebi. „Vežite se, uzlijećemo!“ trebao bi biti natpis pri saznanju o trudnoći, dok su jutarnje mučnine prvog tromjesečja samo opake turbulencije nakon kojih dolazi do bezbrižnog lebdenja na hormonalni pogon i polaganog
spuštanja kotača za slijetanje kada je pista već u vidokrugu trećeg tromjesečja. Čestitamo! Sletjeli ste u drugu vremensku zonu gdje noći traju duže, zrak je pomiješan s mirisom mlijeka, kakice i bljucanja, a atmosfera je nešto glasnija. Bez brige, brzo se naviknete i počnete uživati u radostima roditeljske čarolije.
Možda me nikada više neće uloviti groznica subotnje večeri, a petak navečer umjesto nekadašnjeg slaloma po klubovima zamijenit će pedijatrijska ordinacija kao što je bio prošlotjedni slučaj, no to je život. Knjiga s mnogo poglavlja. A možda već u sljedećem gurajući kolica osjetim se ugodno kao nekoć primjerice na šanku.
(www.dvojceki.com)
Kažu da vas djeca drže prizemljenima. Istina. Točno se sjećam svog trenutka slijetanja – na bolničkom hodniku, samo nekoliko sati nakon poroda, prišuljao mi se s leđa napadaj panike shvativši odgovornost za dva ljudska bića, za dvije nove duše. Ošinulo me kada sam vidjela doktoricu na dnu hodnika kako se približava da me izvijesti o stanju moje djece.
Sve se tako brzo događalo. Kao prvorotkinja, pretjeranog iskustva s djecom nisam imala. Čitala sam tijekom trudnoće o svemu što me čeka, no čovjek zaboravi.“ Jer je trebam nešto posebno pitati? Kako s njom razgovarati? Kakav stav zauzeti?“ – vrtilo mi se po glavi.
Cin, cin! oglasilo se zvono za početak majčinske borbe, doživotnog meča za zaštitu potomstva i evo, već je prva runda u tijeku.
Da, ateriranje je bilo brzo i uspješno! Prelazak iz djevojaštva gdje su jedina briga krpice, izlasci, kavice u pelene, bočice, dojenje je svojevrsna avantura sama po sebi. „Vežite se, uzlijećemo!“ trebao bi biti natpis pri saznanju o trudnoći, dok su jutarnje mučnine prvog tromjesečja samo opake turbulencije nakon kojih dolazi do bezbrižnog lebdenja na hormonalni pogon i polaganog
spuštanja kotača za slijetanje kada je pista već u vidokrugu trećeg tromjesečja. Čestitamo! Sletjeli ste u drugu vremensku zonu gdje noći traju duže, zrak je pomiješan s mirisom mlijeka, kakice i bljucanja, a atmosfera je nešto glasnija. Bez brige, brzo se naviknete i počnete uživati u radostima roditeljske čarolije.Možda me nikada više neće uloviti groznica subotnje večeri, a petak navečer umjesto nekadašnjeg slaloma po klubovima zamijenit će pedijatrijska ordinacija kao što je bio prošlotjedni slučaj, no to je život. Knjiga s mnogo poglavlja. A možda već u sljedećem gurajući kolica osjetim se ugodno kao nekoć primjerice na šanku.
(www.dvojceki.com)
You must be logged in to post a comment Login