Postoje filmske scene koje ostaju urezane u kolektivnu memoriju, a među njima posebno mjesto zauzima kultna scena tuširanja iz filma Psycho. No ono što tu scenu čini gotovo nepodnošljivo napetom nije samo režija Alfred Hitchcock, nego i glazba koja ju prati.
Psiho (eng. Psycho) je američki psihološki triler iz 1960. godine kojeg je režirao Alfred Hitchcock, a u kojem su glavne uloge ostvarili Anthony Perkins i Janet Leigh. Film je snimljen prema scenariju Josepha Stefana koji se temelji na istoimenom romanu iz 1959. godine autora Roberta Blocha. Film je redefinirao horor žanr i zauvijek promijenio način na koji doživljavamo filmsku napetost. A velik dio te zasluge pripada skladatelju Bernardu Herrmannu.
Njegovi prodorni tonovi violina, gotovo nalik vrisku, postali su jedan od najprepoznatljivijih glazbenih motiva u povijesti filma.
Glazba koja je stvorila strah
Iako je Psycho već u svojoj osnovi bio snažan psihološki triler, mnogi filmski stručnjaci slažu se da bez Herrmannove glazbe ne bi imao isti učinak.
Posebno je upečatljiva scena u kojoj Marion Crane, koju glumi Janet Leigh, biva napadnuta iza zavjese tuša u motelu Bates. Upravo tada glazba eksplodira u niz oštrih, nervoznih tonova koji pojačavaju osjećaj panike i brutalnosti.
Prije te scene glazbena podloga filma djeluje suptilnije, gotovo melankolično. A onda dolazi trenutak koji mijenja sve.
Filmski povjesničari ističu kako je upravo ta kontrastna dinamika stvorila jedan od najvećih “jump scare” trenutaka svih vremena.
Bernard Herrmann: genij koji je razumio psihologiju filma
Herrmann nije bio samo skladatelj, već i izniman pripovjedač kroz glazbu.
Prije nego bi skladao za film, često bi proučavao književni predložak kako bi bolje razumio emocionalni svijet likova. Upravo zbog toga njegova glazba nikada nije bila samo pozadina, već aktivni dio priče.
Prije suradnje s Hitchcockom radio je s Orson Welles na radijskoj adaptaciji romana Rat svjetova (The War of the Worlds), a kasnije i na filmu Građanin Kane (Citizen Kane).
Njegova sposobnost stvaranja atmosfere brzo ga je učinila jednim od najvažnijih filmskih skladatelja svog vremena.
Utjecaj koji traje i danas
Utjecaj glazbe iz Psycha osjeća se i danas. Mnogi kasniji filmski klasici, uključujući Ralje (Jaws), inspirirani su upravo Herrmannovim pristupom gradnji napetosti. Čak su i glazbenici poput The Beatlesa koristili elemente njegove orkestracije u vlastitim pjesmama.
Filmski skladatelji i danas navode Psycho kao jedan od ključnih trenutaka u povijesti filmske glazbe.
Jer ponekad nije scena ta koja nas najviše plaši — nego zvuk koji dolazi prije nje.
I upravo zato Psycho ni nakon 66 godina nije izgubio svoju moć.