Želim jednom u životu fakat doživjeti te svoje laži “Nisam radila baš ništa!” Plan je uvijek takav. Vikend je, samo laganini, bez stresa. Jutro u pidžami, dan u staroj, poderanoj trenirci, večer u kadi i krevetu. Kad sam to posljednji puta imala? NIKAD!
Svaki vikend ista paradiranja; Pospremanje. Nadoknađivanje zaostataka što s ljudima, što životinjama. Nakuhavanje hrane za nadolazeći tjedan. TV. Spavanje. Umor. O gle – ponedjeljak!
Što to ima u ljudima čudno
Planirala sam za vikend na moreno, počastiti se malo. Umjesto toga, radim. Ok, radim 4 sata maksimalno ali moram se probuditi, nabaciti happy face i malo šminke pa se družiti s ljudima. Ljudi, brrr. Nekad ih stvarno ne volim. Posebice sada, kad me u mojoj selendrici očekuju lokalni izbori.
Sad je vrijeme kad i bez kišnih dana govanca plutaju po ulicama. Sad je vrijeme kad maske idu gore, šupak se podmazuje vazelinom, a sve skupa ne može dovoljno brzo svršiti! I baš sad – svi žele da se moje ‘male, sive celice’ uključe u izbore. S obzirom da izbora imam – fala, lagani odjeb. Ono, k’o kad komarca s guštom maznem i raskrvarim zid. Odjeb od mene, sile politike.
Ljudi su najveće životinje, puno je puta pisalo u mojim pjesmaricama i dnevnicima. Ponekad bi to bilo zbog nesretne ljubavi, ali generalno – to je istina. Ljudi te se sjete kad im trebaš. Ne prije. Ne poslije. Onda kad te trebaju. Točka. Što prije to shvatiš, lakše ti je sve.
Lakše je nabaciti kiseli kes, kad oni očekuju da se nasmiješ.
Lakše ti je ostati doma u pidžami i žlicom za sladoled u ruci, kad te zovu na kavu. (iza koje slijedi žicanje nečega)
Lakše je opet lagati “Ne radim ništa” samoj sebi, znajući da je skidanje prašine i pranje fuga četkicom za zube bolja opcija od uključivanja u tuđe prepirke.
Politiko, tko te nije imao, ne zna što je propustio!
P.S. Lokanje na lokalnim izborima! To bi bio moj slogan.
Glasuj za mene! Ne obećajem ništa, samo se hvalim.
Tvoja Frendica