Božena Vrgoč pedagoginja je, osnivačica centra Educativo i predsjednica Instituta za STEM edukaciju i afterschool programe. Više od desetljeća bavi se obrazovanjem djece i odraslih, razvojem STEM kurikuluma te uvođenjem razvojno primjerenih STEM sadržaja u vrtiće. Kroz programe za djecu, edukacije odgojitelja i EU projekte njezin je rad dosad dosegnuo više od 260 vrtića diljem Hrvatske.
U intervjuu za rubriku She Rules govori o jednakim obrazovnim prilikama, granicama tehnologije, vodstvu koje se ne temelji na neprekidnoj dostupnosti te o tome zašto budućnost obrazovanja ne vidi u hladnim visokotehnološkim učionicama, nego u znatiželjnoj djeci, dobro educiranim ljudima i toplim odnosima.
Prema tvom iskustvu, koji je najneočekivaniji način na koji su djeca reagirala na STEM radionice? Možeš li podijeliti neku anegdotu koja te posebno iznenadila ili dirnula?
Najviše me iznova iznenađuje koliko djeca novu tehnologiju brzo prevedu na jezik vlastitog života.
Kroz projekt STEM ZA SVE jednu smo jesen obilazili vrtiće u manjim slavonskim sredinama. Mnoga su se djeca tada prvi put susrela s edukativnim robotima, ali nisu dugo čekala da im odrasli objasne što bi s njima trebala raditi. Jedan je dječak nadogradio robota i pretvorio ga u suvremeni traktor s naprednim funkcijama za obradu zemlje. Drugi je od LEGO kockica konstruirao dizalicu za kukuruz, a u Gunji smo s djecom osmišljavali rješenja za zaštitu od poplava.
To me iskustvo snažno podsjetilo da manja izloženost tehnologiji nije nužno nedostatak. Njihova mašta nije polazila od gotovih digitalnih sadržaja, nego od zemlje, vode, kukuruza, strojeva koje svakodnevno viđaju i potreba svoje zajednice. Tehnologija im nije nametnula ideje (npr. da kada narastu žele biti youtuberi, influenceri ili tiktokeri), samo im je ponudila novi jezik kojim su mogli izraziti ono što već poznaju i zamisliti kako bi život oko sebe mogli učiniti boljim.
Upravo zato jednake obrazovne prilike ne znače da svakom djetetu trebamo ponuditi identično iskustvo. Znače da svakom djetetu trebamo omogućiti pristup znanju i alatima, a pritom sačuvati njegovu autentičnost, životni kontekst i način na koji vidi svijet.
Posebno su me dirnuli i STEM kampovi koje smo organizirali za djecu s teškoćama u razvoju. STEM aktivnosti imaju mnogo mogućih ulaza u isti problem: kroz pokret, dodir, zvuk, vizualne upute, konstrukciju, timski rad ili jednostavno promatranje uzroka i posljedice. Dijete koje možda ne može pokazati svoje znanje na uobičajen način može kroz takvu aktivnost pokazati iznimnu upornost, logiku, kreativnost ili sposobnost suradnje.
Tada je za mene izraz „tehnologija u službi čovjeka” dobio mnogo dublje značenje. Kada djetetu ponudimo okruženje prilagođeno njegovim mogućnostima i edukatora koji ga zaista vidi, često dobijemo mnogo više nego što smo mislili da dajemo.
Kako balansiraš između uloga pedagoginje, poduzetnice i edukatorice? Imaš li neku rutinu ili filozofiju koja ti pomaže održati ravnotežu?
Ne balansiram svaki dan sve svoje uloge podjednako, i to je jedna od zdravijih stvari koje sam s vremenom naučila.
Kao osoba s velikim aspiracijama i snažnim osjećajem misije, dugo sam pokušavala unutar 24 sata smjestiti sve što želim ostvariti. Kada nešto radiš predano i kvalitetno, svaki segment posla i privatnog života traži pažnju, prisutnost i energiju. Prošla sam i razdoblje sagorijevanja koje me natjeralo da ozbiljno preispitam vlastiti odnos prema radu.
Danas za mene ravnoteža nije matematička podjela na 50 posto rada i 50 posto odmora. Ona je sposobnost da prepoznam što je u određenom trenutku doista važno, da poslušam tijelo prije nego što me ono prisili da stanem te da razlikujem prilike koje podržavaju moj smjer od onih koje samo raspršuju energiju.
Naučila sam pažljivije birati suradnje, jasnije postavljati granice i pitati se: što je ono što u ovom poslu mogu učiniti samo ja, a što mogu i trebam prepustiti timu? To mi je osobito važno sada, kada s divnim timom provodim EU projekt STEM ZA SVE 2.0 i donosimo STEM aktivnosti djeci i vrtićima diljem Hrvatske.
Ne mogu reći da sam pronašla savršenu formulu. I dalje postoje intenzivna razdoblja, rokovi i dani u kojima se moje uloge izmjenjuju iz sata u sat. Razlika je u tome što stalnu zauzetost više ne smatram dokazom predanosti. Mogla bih reći da moja ambicija nije postala manja, samo je način na koji je nosim postao zreliji.
Prilikom osnivanja Instituta za STEM edukaciju, s kakvim si se izazovima susrela uvođenjem STEM programa u vrtiće? Kako si ih uspješno prevladala?
Kada sam 2015. počela razvijati prve STEM programe, a tri godine poslije s kolegama osnovala Institut za STEM edukaciju i afterschool programe, najveći je izazov bio promijeniti percepciju javnosti o tome što STEM u vrtiću uopće znači.
Postojalo je uvjerenje da su znanost, programiranje i tehnologija previše složeni za predškolsku djecu, da je STEM namijenjen samo posebno nadarenoj djeci ili da će djeca na radionicama sjediti pred ekranima. Zapravo, naš zadatak nije bio uvjeriti ljude da djeci treba još tehnologije, nego pokazati da je STEM mnogo širi od tehnologije.
Dijete se bavi STEM-om kada gradi toranj i istražuje zašto se srušio, promatra lokvu koja nestaje, pokušava pronaći najkraći put do cilja, uspoređuje duljine, rastavlja predmet kako bi otkrilo kako radi ili uporno mijenja svoje rješenje dok ne uspije. Mnogi su odgojitelji kroz naše susrete otkrili da pojedine elemente STEM pristupa već godinama provode kroz istraživačke projekte samo ih do tada nisu tako imenovali ni povezivali u jasnu metodiku.
Nismo pokušavali mijenjati stavove velikim riječima, nego praksom: radom s djecom, edukacijama odgojitelja, razgovorima s roditeljima i ravnateljima, razvojem verificiranog programa „STEM u vrtiću” te provedbom nacionalnih i EU projekata. Kroz programe, stručne edukacije i projektne aktivnosti naš je rad dosad obuhvatio više od 260 predškolskih ustanova u Hrvatskoj. Taj broj doživljavam kao potvrdu da se sustavna promjena gradi postupno: vrtić po vrtić, tim po tim.
Još mi je na studiju pedagogije Paulo Freire svojom „Pedagogijom obespravljenih” dao riječi nečemu što sam intuitivno osjećala: obrazovanje nije prenošenje gotovih odgovora, nego osnaživanje ljudi da razumiju svijet i aktivno sudjeluju u njegovoj promjeni.
Taj me princip vodi i danas. Kada se nađem pred izazovom, proučavam ga dok ga ne razumijem i tražim način da znanje pretvorim u nešto primjenjivo. Jer znanje postaje prava moć tek kada nekome otvori novu mogućnost.
Kad bi mogla uvesti jednu novu tehnologiju ili alat u sve hrvatske vrtiće već sutra – što bi to bilo i zašto baš to?
Vjerojatno ću razočarati one koji očekuju da ću izdvojiti određeni model edukativnog robota, ali moj bi izbor bio sustavna stručna podrška odgojiteljima.
Često tražimo novi uređaj, aplikaciju, metodu ili AI alat koji bi trebao riješiti neki obrazovni problem. Pritom zaboravljamo da ni najskuplja tehnologija ne može zamijeniti pedagošku procjenu, kvalitetnu metodiku, osjetljivost za potrebe djeteta i sposobnost postavljanja pravog pitanja u pravom trenutku.
Jednom smo na radionici pred djecom imali STEM opremu vrijednu nekoliko tisuća eura, a njihovu je najveću pažnju privukao običan zidarski metar. Mjerili smo prostor, uspoređivali visine, procjenjivali udaljenosti i provjeravali pretpostavke. Iz jednog jednostavnog predmeta razvila se izvrsna STEM aktivnost jer smo znali prepoznati dječji interes i pretvoriti ga u priliku za učenje.
S druge strane, edukativni robot može ostati samo zanimljiva igračka ako ne postoji osoba koja će djecu potaknuti da predviđaju, postavljaju hipoteze, testiraju, pogriješe, surađuju i objasne kako su došla do rješenja.
Tehnologija može snažno proširiti mogućnosti kvalitetnog obrazovanja, ali ona samo pojačava namjeru s kojom je koristimo. Alati će se mijenjati sve brže, osobito s razvojem umjetne inteligencije, ali stručan i promišljen odgojitelj ostat će najvažniji čimbenik kvalitete svakog vrtića.
Kako zamišljaš budućnost STEM edukacije u Hrvatskoj za pet godina? Koje bi promjene voljela vidjeti u pristupu obrazovanju najmlađih?
Voljela bih da STEM materijali, edukativni roboti i tehnologija u vrtićima postanu uobičajeni poput bojica. Da budu dostupni, prirodni dio okruženja i sredstvo stvaranja i istraživanja, a ne statusni simbol, prolazni trend ili aktivnost koju djeca susretnu nekoliko puta godišnje.
To ne znači da zamišljam futurističke vrtiće pune ekrana, robota i neprestane stimulacije. Naprotiv, zamišljam tople i poticajne prostore u kojima djeca imaju dovoljno vremena za nestrukturiranu igru, kretanje, boravak u prirodi, umjetnost, odnose i tišinu, ali i pristup suvremenim alatima kada oni imaju jasan smisao.
Voljela bih vidjeti educirane i podržane odgojitelje koji STEM ne doživljavaju kao dodatnu obvezu ili skup gotovih aktivnosti, nego kao način vođenja djece kroz pitanja, istraživanje, stvaranje i rješavanje problema. STEM ne bi trebao biti izdvojeni „poseban sat”, nego prirodan dio svakodnevice: od građenja i kuhanja do promatranja prirode, programiranja robota ili osmišljavanja rješenja za problem u zajednici.
Najvažnije mi je da kvaliteta takvih iskustava ne ovisi o poštanskom broju, financijskim mogućnostima roditelja ili tome ima li vrtić dovoljno opreme. Svako dijete, uključujući djecu s teškoćama i djecu čiji potencijali još nisu prepoznati, zaslužuje priliku istražiti što sve može.
Ne želim da djecu pripremamo za budućnost tako što ćemo im ubrzati djetinjstvo. Želim da ih opremimo znanjem, samopouzdanjem, znatiželjom i sposobnošću snalaženja u promjenjivom svijetu, a da pritom ostanemo čuvari njihova djetinjstva. Budućnost obrazovanja mora njegovati um, ali ne smije zaboraviti tijelo, odnose, emocije i ljudskost.
Kojeg bi znanstvenika, iz prošlosti ili sadašnjosti, pozvala da održi radionicu s djecom? I što misliš da bi ih on ili ona mogao naučiti?
Bez razmišljanja – Leonarda da Vincija! Nije tajna da sam njime fascinirana i mislim da sam pogledala gotovo svaki dokumentarac i izložbu do kojih sam mogla doći te pročitala velik dio literature o njegovu životu i radu.
Ipak, ne bih ga pozvala samo zato što ga smatram genijalnim umom. Pozvala bih ga jer je utjelovio nešto što djeci danas silno trebamo dopustiti: pravo da se ne svrstaju u samo jednu kategoriju.
Leonardo nije odvajao umjetnost od znanosti, anatomiju od crtanja, prirodu od inženjerstva ni maštu od preciznog promatranja. Proučavao je kretanje vode, građu ljudskog tijela, let ptica, strojeve, svjetlost i perspektivu. Promatranje bi pretvarao u crtež, crtež u pitanje, pitanje u model, a neuspjeli pokušaj u novu ideju.
Posebno je zanimljiv način na koji je radio „Posljednju večeru”. Kako hranim dušu odlascima u Italiju, naravno da me radoznalost odvela u smjeru proučavanja pa sam saznala da je umjesto tradicionalne fresko-tehnike, koja zahtijeva brzo slikanje na mokroj žbuci, odabrao eksperimentalnu tehniku na suhoj podlozi kako bi mogao raditi sporije, vraćati se detaljima i unositi promjene. Ona mu je omogućila posebne efekte, ali je djelo istodobno učinila vrlo osjetljivim i krhkim. Navodno je tada miješajući pigmente boje u prahu sa voskom svijeće izumio pastel (voštane) bojice. Genijalno, što ne?
Upravo bi se iz toga mogla razviti sjajna radionica za djecu: prouči problem, odaberi materijal, iskušaj rješenje, promatraj posljedice i promijeni pristup ako je potrebno. Ne bih željela da djecu zadivi samo gotovim remek-djelom, nego da im pokaže svoje bilježnice, skice, nedovršene ideje i pogreške.
Vjerujem da bi ih naučio da znatiželja ne poznaje školske predmete, da umjetnost i znanost nisu suprotnosti te da se velikim idejama često približavamo kroz mnogo malih, nesavršenih pokušaja.
Koje si pravilo o uspjehu i vodstvu morala prestati slijediti da bi postala žena i stručnjakinja kakva si danas?
Dugo sam vjerovala da svoju vrijednost dokazujem time koliko mogu iznijeti sama: više projekata, više odgovornosti, stalna dostupnost i rješavanje problema prije nego što itko drugi primijeti da postoje. Takav mi je način rada donio rezultate, ali me doveo i do iscrpljenosti.
Sada na pragu četrdesetih znam da vodstvo ne znači kontrolirati svaki detalj niti postati nezamjenjiv, nego izgraditi sustav i okupiti ljude koji mogu preuzeti odgovornost i razvijati zajedničku ideju dalje.
Uspjeh zato više ne mjerim količinom onoga što mogu nositi, nego vrijednošću koja ostaje. Je li dijete dobilo priliku koju prije nije imalo? Osjeća li se odgojitelj nakon edukacije sigurnije i kompetentnije? Nastavlja li program živjeti u vrtiću? Može li tim kvalitetno raditi i kada ja nisam na terenu? To su mi danas važnija pitanja od broja projekata i odrađenih sati.
Nisam postala manje ambiciozna. Samo više ne vjerujem da se ambicija mora plaćati zdravljem, vremenom i potpunim odricanjem od sebe. Ne želim da uspjeh ovisi o tome koliko se mogu potrošiti, nego o tome koliko kvalitetnih ljudi, prilika i sustava mogu podržati.
Ako postoji pravilo prema kojem danas živim i radim (i još ga uvijek učim), onda je to: predanost da, samoiscrpljivanje ne.
Dolaziš iz Slavonije, iz velike, složne obitelji, i zaista je genijalno vidjeti tebe i tvoje sestre u narodnim nošnjama na Vinkovačkim jesenima. Koliko ti znači njegovanje tradicije dok istovremeno nove generacije vodiš prema tehnologijama budućnosti?
Da, bilo je zanimljivo odrastati sa tri sestre i tri brata na selu, a još je zanimljivije sada kada su tu i nećaci. Već se dogovaramo tko se sve oblači u nošnju na jesen i tko će u kola, a tko u mimohod.
Za mene tradicija i suvremenost nikada nisu bile suprotstavljene. Istovremeno sam u djetinjstvu plesala folklor i pjevala operu, kupila šljive i igrala Nitendo.
Folklor i STEM možda na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima, ali oba u sebi nose obrasce, ritam, stvaranje, prenošenje znanja i povezivanje ljudi. Volim reći da je folklor zapravo kod koji su generacije prije nas stvarale, pamtile i prenosile. Svaki ples ima svoj algoritam: slijed koraka, ritam, tempo, smjer, visinu pokreta, način na koji se plesači drže i prostorni raspored u kojem se kreću. Ako se jedan element promijeni, cijela skupina mora reagirati i prilagoditi se. U tome ima matematike, geometrije, fizike, koordinacije, računalnog razmišljanja i mnogo suradnje.
Nedavno sam na jednoj STEM edukaciji u Slavoniji kolegicama rekla da sam prve korake kodiranja zapravo učila kroz folklor, a prve lekcije iz kemije uz kazan, pekući rakiju s tatom. Nisu mi odmah vjerovale, pa sam ih pozvala da zajedno otplešemo šokačko kolo i zatim plesne korake pretvorimo u kod. Trebale su odrediti slijed pokreta, ritam, smjer, rukohvat i prostornu formaciju. Vrlo brzo postalo je jasno da je ples strukturirani sustav naredbi, ali i da za njegovu uspješnu izvedbu nije dovoljno samo poznavati „kod“, potrebno je osjetiti druge ljude i uskladiti se s njima.
Upravo je to poveznica između tradicije i tehnologije koja mi je najvažnija. Kao što ljudi stanu u kolo okupljeni oko pjesme i plesa, tako djeca i odgojitelji stanu u krug oko edukativnog robota. U oba se slučaja događa nešto dublje od same aktivnosti: povezivanje, zajedništvo, učenje pokušajima i pogreškama te ona iskra kada nešto zajedno uspijemo stvoriti.
Tradicija nam daje identitet i osjećaj pripadanja, tehnologija nam pruža nove alate, a obrazovanje nas treba naučiti kako se i jednim i drugim koristiti odgovorno. Na kraju dana, nije ni do robotića ni do tambure. Do nas je kao ljudi i do toga što ćemo zajedno stvoriti.