Svaka četvrta žena koja je prošle godine rodila u hrvatskim rodilištima bila je starija od 35 godina, a broj rodilja u toj dobi dvostruko je premašio broj žena koje rađaju u biološki optimalnoj dobi – onoj između 20. i 25. godine.
U Hrvatskoj je oko 100 000 neplodnih osoba, a godišnje u postupak medicinski potpomognute oplodnje (MPO) ulazi manje od 10 000 parova, omjer neplodnih muškaraca i žena je podjednak. Bilježi se sve veći porast muške neplodnosti, a debljina je sve češći uzrok neplodnosti kod oba spola.
Medicinski potpomognuta oplodnja (MPO) je skup metoda liječenja dokazane neplodnosti jednog ili oba partnera. Njima se uspješno liječi 70 do 80% svih uzroka neplodnosti, ali primjenjuju se tek onda kada su sve ostale metode liječenja ostale neuspješne.
U sklopu našeg projekta SheHARMONY želimo objaviti i priče žena koje su se (iz)borile s neplodnošću. One su obične žene. Uzroci su različiti, priče su različite… Cilj isti.
Prva priča: Nismo uspjeli!
Sudbina, sreća ili slučajnost? Krajem devedesetih našla sam se u Berlinu, u braku s čovjekom koji je tamo živio. Selidba iz obožavanog Zagreba, želja da se vratim i zaposlim u struci u to je vrijeme bila snažnija od želje za širenjem obitelji.
Još sam mlada da bih bila majka!
Tako sam mislila na pragu tridesetih. A On, pet godina stariji od mene, imao je samo jedan cilj – postati otac! Stoga mi je nakon prvog posjeta berlinskoj ginekologinji informacija kako imam lagano povišen prolaktin, dovoljno da ne mogu zatrudnjeti, u tom trenutku dobro sjela. Prema njezinim riječima ništa strašno, taj sam hormonalni disbalans mogla riješiti prirodnim pripravcima, no manipulativno sam ga iskoristila kao „prirodnu“ kontracepciju. Vrlo kratko, jer već na sljedećem pregledu sve se samo od sebe vratilo u normalu.
Biološki sat – ili?!
Prošla je još koja godina, prilagođavala sam se na život u tom prekrasnom, ogromnom gradu i intenzivno počela osjećati pritisak okoline (ili je to podsvjesno otkucavao moj biološki sat?). Naše su se majke pitale kad će postati bake, prijatelji su već imali svoju djecu i kao kolateralna žrtva u vlastitom životu s nepunih trideset popustila sam.
Uostalom, nisam li oduvijek maštala o obitelji? Dobro, možda ne baš točno u tom trenutku… No, tko će znati kada je pravi trenutak?
Vrijeme je za novi posjet ginekologu
Nakon šest mjeseci – ništa! Vrijeme je za novi posjet ginekologu. Na preporuku sam došla kod doktora balkanskih korijena, s kojim sam mogla pričati na hrvatskom jeziku.
Čekaonica: ex-Yu u malom, naš prvi susret u ordinaciji: „Gospođo, želite li vi da imate dete?“
„Doktore, zapravo nisam sigurna je li to moja odluka ili pritisak okoline, ali bezuspješno pokušavamo već šest mjeseci i svako bih željela da oboje prođemo potrebne preglede.“
Čini mi s ove distance da je baš tog trenutka, u toj ordinaciji u berlinskom kvartu Neukölln bio početak našeg kraja.
Šok!
Azoospermija! U spermi nema spermatozoida! On je među onih jedan posto muškaraca u svijetu s ovom dijagnozom. U medicini nema lijeka. Sreća u nesreći, u Berlinu smo! Potpuno drugačiji pristup nego u Hrvatskoj na prijelazu u novi milenij.
Odmah ulazimo u proces, tretirani smo kao jedno – neplodan par. Zajedno odlazimo na konzultacije u poznatu berlinsku kliniku Charité i nude nam svu pomoć – od psihološke do ginekološke, zajedno smo na svim pregledima. Doktori odgovaraju na sva naša pitanja, a ima ih bezbroj, divni su, iznimna su nam podrška. Preko poznanika dolazimo do najpoznatijeg berlinskog androloga, u to vrijeme andrologija ne postoji u Hrvatskoj.
Jedina šansa: kirurški zahvat kojim se vadi sperma iz sjemenih tubula testisa. On pristaje, ja ga podržavam! Nekoliko dana prije njegove operacije dobivam prvu injekciju u trbuh, pripremam se za umjetnu oplodnju. Sve se nekako brzo odvija, tješim ga, kažem možemo usvojiti djecu, On želi iscrpiti sve medicinske mogućnosti… Ne razumijem ga, ali ne kažem to naglas!
Nein danke!
Ležim na stolu u klinici Charité, netom nakon pregleda. Oko mene četiri doktora i On. Spremna sam za umjetnu oplodnju, samo se čeka nalaz njegove operacije kojeg donosi medicinska sestra. Svi smo optimistični… Ponovo šok! Ništa! Doktor, zgodan Nijemac, prvi put se obraća isključivo meni.
„Gospođo, u potpunosti ste spremni. Predlažemo inseminaciju donatorskom spermom.“
Pitam ga na hrvatskom što ćemo? Nezainteresirano kaže da napravim što želim.
„Pa ne mogu o tome samo ja odlučiti? Oboje smo u ovome. Hoćemo li ići u to?“
„Kako ti hoćeš“, kaže, a ja znam – On ne želi donatora.
Okrenem se doktorima i kažem: „Nein danke“ i tog trenutka znam da ću se zbog te dvije riječi kajati do kraja života.
Godinama iza toga obilazimo brojne klinike. Nismo uspjeli! Ni kao roditelji, ni kao par!
Druga priča: Odustali smo
U procesu potpomognute oplodnje sam bila nešto više od 2 godine. Moje tijelo je dosta rano krenulo u menopauzu pa su i šanse da ostanem trudna bile relativno male, ali smo svejedno pokušali. Nakon dvije godine stalnog praćenja ciklusa, odlazaka ginekologu, hormonalnih injekcija, vađenja krvi i postupaka inseminacije ako je sve „spremno“, suprug i ja smo jedno večer sjeli i došli do zaključka da je bilo dosta. On je odluku zapravo prepustio meni, jer kako je rekao „sve se odvija na tvom tijelu, tako da ti odluči. Ako ti je dosta, dosta je.“ Ja sam u svojoj glavi već bila donijela odluku, ali sam muža pitala je li siguran da može živjeti bez djece, da dobro promisli, jer ne bi bilo lijepo da se probudi kroz 10-20 godina i počne prebacivati bilo meni ili sebi. Rekao je da može, da smo mu nas dvoje dovoljni.
Nisam bila svoja
Primanje hormona je na meni ostavilo dosta traga i iskreno, psihički gledano, nisam sebe mogla prepoznati dugo vremena. Znam da je to razumljivo, ali ne bih se ponovo upustila u tako nešto. Doslovno nisam bila svoja. Inače, sebe smatram prilično staloženom osobom s obje noge na zemlji, ali u te dvije godine to sigurno nisam bila.
Savjeti
Još jedna stvar… svakome tko ide na postupak inseminacije, obavezno ići pod lokalnu anesteziju. Ja prvi put nisam jer su mi rekli da to traje samo sekundu i da zapravo ne boli. Ha-ha-ha. Koja loša šala. Takvu bol ne sjećam se da sam u životu osjetila i nije trajalo samo sekundu. Tako da svakako, lokalna anestezija.
Nikome tko želi pokušati ne bih rekla nemoj, ali bih svakako ukazala na to da ovakvi procesi sa sobom mogu donijeti promjene. Žao mi je bilo vidjeti da mnoge veze i brakovi propadaju baš zbog toga što par ne može dobiti dijete i onda krenu napetosti, „moraš“ imati snošaj u određenom trenutku, „moraš“ ovo, „moraš“ ono… i još ako krene prebacivanje jer ne bude uspješno – ne bude dobro.
Sretna, bez djece
Nikad nisam mislila da ću živjeti u sretnom braku bez djece. Uvijek sam nekako mislila da će prije biti obrnuto. Ali život piše svoje romane. Naravno da bi nam oboma bilo drago da postoji neko biće, ili više njih koja uz nas rastu i koja odgajamo, ali ne žalimo za onim što nismo ni imali. Što je još bitnije, ne osjećamo se prazni ili neostvareni kao ljudi za što nismo roditelji. Na kraju krajeva, sve je i započelo s nas dvoje, tako da bi potomstvo samo bilo bonus na ono što imamo. Ali ako nema nas kao para, onda sve to zapravo nema puno smisla.
Danas imam 48 godina, imam svoj posao, imam hobije i ne mogu reći da mi život nije ispunjen. Zapravo se usudim reći da sam prilično sretna i zadovoljna svojim životom.
Treća priča: Uspjeli smo!
Dugo smo pokušavali dobiti dijete, a ja sam bila na pragu četrdesetih. Muž radi na terenu, pa u tih dva mjeseca koje bi provodio doma naprosto nismo uspijevali ostati trudni, iako smo oboje zdravi.
Iskreno, dosadilo mi je više i pokušavati. Postalo je sve toliko opterećujuće i, iako se on u početku protivio, odlučila sam da više ne želim čekati. Bila sam više nego svjesna svojih godina. Vrijeme nije bilo na mojoj strani!
Iz prve!
Srećom, imali smo dovoljno novca pa smo krenuli u postupak potpomognute oplodnje u jednoj privatnoj poliklinici. Bojala sam se komplikacija, dugotrajnog procesa, i da možda postoji problem koji još nismo otkrili. Sjećam se živo i prve hormonske injekcije koju sam si sama trebala dati da potaknem proizvodnju jajnih stanica. Podrška su mi bili muž i prijateljica, uvjeravali su me da to nije ništa strašno, dok sam ja zbunjeno gledala u svoj trbuh. Na moje i njegovo iznenađenje, već nakon prvog pokušaja postali smo roditelji. Sreći stvarno nije bilo kraja.
Još jedno!?
Sjećam se da sam bila na telefonu s tom istom prijateljicom, u naručju sam držala dijete od par mjeseci i onako sam joj potiho priznala da mislim da sam trudna. Obje smo se pitale – pa kako sad to! Nema šanse! Možda zato što sam bila prepuna hormona, ali i opuštenija jer sam se već ostvarila kao majka, ostala sam trudna prirodnim putem.
Imamo dvoje divne, vesele i zdrave djece.
Četvrta priča: Što je to prolaktin!?
Iako sam se udala s 22 godine, nisam odmah htjela dijete. Nakon 3 godine braka, bila sam psihički spremna i rekla bih krenuli smo u proces. Ali ćorak… Većina mojih prijateljica je odmah ostala trudna, ali kod mene, nakon 6 mjeseci – ništa. Iako sam tada imala 25 godina situacija nije bila toliko alarmantna, pa sam odlučila pričekati još neko vrijeme. Međutim iz mjeseca u mjesec test na trudnoću je bio negativan.
Iskreno, reklo bi se u Dalmaciji, počelo mi je davat na psihu, toliko sam htjela bebu, da mi je muž rekao da malo pretjerujemo u sexu. Na redovnom ginekološkom pregledu moj ginekolog je onako samouvjereno rekao da je sve u redu. Kada sam mu rekla da već duže vrijeme pokušavam ostati trudna, ali da ne ide, odmah mi je rekao: “Moraš se malo smiriti, sve ti je OK. ” Nakon 3 mjeseca, poslao me vaditi hormone. Po nalazu hormoni su uredni bili, od spolnih pa do štitnjače, ginekološki sve OK. Njegov zaključak je ponovno da sam pod stresom i da sam opterećena trudnoćom.
Kako sam sve više bila isfrustrirana i imala promjene raspoloženja, potražila sam drugo mišljenje. Drugi ginekolog mi daje ponovno obradu hormona, i, gle čuda, kod ovoga ginekologa po nalazima imam policistične jajnike. I onda počinje ludilo zvano terapija hormonima.
Terapija hormonima
Kako sam bila luda sama od sebe, od hormona sam definitivno bila nepodnošljiva. Prvo sam se udebljala jedno 10 kg. O mome ponašaju i promjeni raspoloženja bolje ne pisati, jednom riječju horor. Od faze plakanja i histeriziranja do faze ‘volim sve ljude na svijetu’. Redovno sam išla na kontrole i pokušavala zanijeti, ali jednostavno nije išlo.
Samoinicijativno sam prekinula terapiju hormonima i okrenula se homeopatiji. I tu sam izgubila još 3 godine.
Prolaktin
U dogovoru za pregled, saznam da dolazi jedan od najboljih ginekologa iz poznate bolnice u Zagrebu, koji je baš stručnjak za neplodnost. Zapisala sam se ja i kod njega, međutim zaista nisam imala nikakva očekivanja.
Već na prvom pregledu doktor je s 80 % sigurnošću rekao uzrok moga problema. Nakon ginekološkog pregleda, pitao me kada sam pregledavala dojke i rekao mi da stisnem dojku. Sjećam se da sam iskobečila oči i rekla: „Doktore, pa radila sam UVZ dojke“. Kad sam je stisnula, iz bradavice je krenulo mlijeko i to mlaz. Koji prolaktin, što je prolaktin!? Sto upitnika.
Naravno prolaktin je bio 4 puta viši od normalne vrijednosti. Doktor mi je objasnio ulogu prolaktina do detalja, ali trebalo je još napraviti MR hipofize. Napravim ja i to, kad na hipofizi jedan mali, dobroćudni tumor, prolaktinom. Odmah sam upućena u Vinogradsku bolnicu na detaljnu obradu. Imala sam dvije opcije, terapija Bromergom da se tumor smanji ili čekati da tumor naraste preko 1 cm pa ga operirati.
Kako sam sad bila blizu 30-e godine i nisam više htjela čekati niti odgađati majčinstvo, pristala sam na terapiju Bromergonom. Tablete su mi bile nepodnošljive. Mučnina, razdražljivost, vrtoglavica… Već nakon mjesec dana razina prolaktina je počela lagano padati, ali daleko je to bilo od dovođenja hormona u normalu. Doktor mi je rekao da se ponašam najnormalnije i da imam odnose pa ako se uhvati, uhvati. Hormon prolaktin sam vadila svaki mjesec i zaista terapija je bila pogođena, od 2 tablete na početku terapije, uzimala sam samo pola tablete, te su ,tada vrijednosti već bile u normali.
Kako sam saznala da sam trudna?
To jutro sam redovno popila terapiju, međutim počelo me boljeti u leđima, a i po menstrualnom kalendaru sam trebala dobiti menstruaciju tako da sam prije posla otišla u apoteku uzeti tablete protiv bolova. Ne znam što je meni u tom trenu bilo, ali ja sam rekla: “Dajte mi jedan test za trudnoću”. Tablete za bolove nisam ni spomenula. Onako histerično otvorim test izvadim poklopac od testa i, da oprostite popišam se, i bacim test na mašinu. U međuvremenu se tuširam i spremim za posao, i bacim oko na test.
Kad ono test pozitivan. Ja sam počela vrištat, skakati, međutim bol u leđima je bila i dalje prisutna i počela sam ‘curkati’… Pomislim, početak menstruacije. Odmah sam nazvala ginekologa, i otišla na UZV gdje je vidio gestacijsku vrećicu i dao mi odmah hormonsku terapiju te prepisao strogo mirovanje. Uz sve to pila sam i dalje pola tablete Bromergona.
Trudnoća i porod su prošli u najboljem redu, osim što sam pila do ulaska u 9. mjesec trudnoće četvrtinu Bromergona.
Isplatilo se, dobila sam sina!
Projekt SheHarmony podržali su brendovi Almagea, Bioderma, Centar zlata, Intimina, OmniBiotic, Tvornica zdrave hrane i Uriage.
