O važnosti razgovora, mentalnome zdravlju na radnom mjestu te o tome kako pokrenuti promjenu svojim idućim razgovorom pričali smo s poduzetnicom i stručnjakinjom za organizacijsku kulturu i transformaciju Dijanom Vetturelli.
Dijana, zašto nam je razgovor danas važniji no ikada? Zašto je upravo on bio okosnica vašeg ovogodišnjeg TEDx izlaganja?
Svijet je pred brojnim izazovima, tržišta su dinamična i u tom se svijetu trebamo svaki dan iznova orijentirati i snaći. Pandemija, ratovi, inflacija, diskriminacija, mržnja, nedostatna zaštita marginaliziranih skupina ljudi…brojne informacije koje su nam servirane u vidu vijesti, knjiga, podcastova… No, informacije nisu dovoljne za promjenu perspektive, a kamoli za poticanje promjena. Za promjene nam je potrebna razmjena s drugim ljudima i razumijevanje zajedničkog konteksta.
Potrebno nam je razumijevanje o tome što te promjene znače za nas kao osobe, kao obitelj, kao zaposlenike… i kako u takvom svijetu opstati i poduzeti smislene korake. Bez kvalitetne i smislene konverzacije nemamo mogućnost izgraditi potrebno razumijevanje i promjene, kako na organizacijskoj, tako i na društvenoj razini. Iako se na prvi pogled razgovor i rasprava nameću kao logično rješenje, nevjerojatno su zanemareni. Zato sam osjetila potrebu potaknuti promišljanja o konverzaciji u sklopu jednog značajnog i dalekosežnog formata kao što je TEDx.
Riječi imaju ogromnu snagu. Kako pojmovi koje koristimo oblikuju organizaciju i rad? Koje su to izreke ili izrazi koje često koristimo, a možda više ne pripadaju u, nazovimo ga „moderni“ svijet rada?
Možda bismo prvo trebali definirati pojam „moderni“ svijet rada. U današnjem radnom okruženju mnogo je izraza ostalo iz industrijskog doba, a neke vučemo i iz vojnog konteksta poput „podmazani kotačići“, „municija“, „spustiti“… i kada ih se izgovara uopće nismo svjesni koje slike u glavama stvaraju.
Uzmimo npr. izraz „spustiti komunikaciju“ – Tko ju kome spušta? Tko je gore, a tko dolje? Ako promoviramo timski rad i vjerujemo kako je tim najmanja jedinica za stvaranje vrijednosti, kako možemo očekivati timski duh, ako je netko gore, a netko dolje? U istoj kategoriji „anti izraza“ modernog svijeta rada mi je i „ljudski resursi“. Odmah si postavljam pitanje – kada sam prestala biti čovjek i postala „resurs“ kojim se upravlja kao sa strojem? Zar stvarno netko misli da može s nekoliko poluga natjerati me na rad, motivirati, podići angažiranost? Može li se čovjekom upravljati? Pa zar nismo kompleksna socijalna bića. U istom dahu stručnjaci za „ljudske resurse“ govore o humanom pristupu radu i kako je bitno cijeniti svaku osobu.
Smatram da na svim organizacijskim i društvenim razinama nedostaje kritičkog propitkivanja i sagledavanja u kojoj mjeri su nam želje i ciljevi usklađeni s praksama i izrazima koje koristimo. Riječi oblikuju našu realnost i više no što smo toga svjesni.
Jesmo li mi svi prestali razgovarati i komunicirati ili to jednostavno radimo na krivi način? Koliko tu možemo „kriviti“ društvene mreže i odvojenost za vrijeme korone?
Ljudi su iznimno prilagodljiva bića koja djeluju u skladu s okruženjem. Jedna te ista osoba posve će se drugačije ponašati na tribinama nogometnog stadiona u odnosu na koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu. Isto vrijedi i za svaku tvrtku – ljudi će se u različitim organizacijama, različito ponašati i razgovarati o različitim stvarima.
Eleonora Roosevelt je jednom rekla: „Veliki umovi raspravljaju o idejama. Prosječni umovi raspravljaju o događajima. Mali umovi raspravljaju o ljudima.” Moje je mišljenje da nije riječ o umovima, već o okruženju u kojem se nalazimo. Kako ljudi u organizacijama razgovaraju i o čemu razgovaraju odraz je kompanijskih procesa i pravila.
Zanimljivo mi je promatrati fenomen uvođenja komunikacijskih aplikacija kojima se evaluira kolege i istovremeno govori o poticanju osobne razmjene i razgovora, poticanju tolerancije i transparentnosti. Ako se zamislite na trenutak, shvatit ćete kako je riječ o oksimoronskom fenomenu. Zato bi možda pitanje trebalo biti – „Što činimo da potaknemo osobni razgovor među kolegama*icama?“ i drugo još značajnije „O čemu pričamo?“
U kontekstu razvoja i transformacije organizacija – kakvu ulogu ima razgovor?
Promjene u organizacijama ili društvu se odvijaju na dvije razine, na „razini djelovanja“ i na „razini percepcije“. Većina organizacija uvježbana je na razini djelovanja npr. u definiranju novih pravila i procesa, digitalizaciji, uvođenju radnih metoda, provedbi treninga i radionica…
U čemu su manje uvježbane je mijenjanje načina na koji vidimo stvari – poput stereotipa, paradigmi i dogmi koje čine našu konstrukciju stvarnosti. Kompanije npr. ulažu velike napore u internu komunikaciju i informiranje zaposlenika o promjenama, u želji da se promjene što prije prigrle i da zaposlenici*e djeluju u skladu s tim promjenama. I usprkos tome, čitamo kako velik broj potaknutih promjena nije učinkovita ili u skladu s očekivanjima. Razlog se krije u krivim pretpostavkama.
Percepciju se ne može promijeniti pisanom riječi, internim glasilima, komunikacijskim platformama, vizualima, podcastovima ili video porukama što su najčešće korištene aktivnosti. Oni omogućuju slanje informacije, a informacije bez našeg osobnog konteksta su mrtva slova na papiru. Za poticanje promjena potrebno je ući u smislenu konverzaciju sa kolegama*icama što znači da za početak trebaju razgovorom izgraditi zajedničko razumijevanje konteksta u kojem djeluju i što te promjene znače za njihovu svakodnevnu realnost. Tako da je razgovor esencijalan za promjene.
Značajan dio vremena provodimo na poslu i ponekad je teško razdvojiti radnu ulogu od svih ostalih koje imamo u svakodnevnom životu. Opterećenost radnim obavezama, nedostatak slobodnog vremena… sve to utječe na nas. Kako mentalno zdravlje na radnom mjestu utječe na produktivnost? Možemo li se i ovdje okrenuti razgovoru kao rješenju?
Osjećaj pripadnosti osnovna je ljudska potreba te se osjećaj usamljenosti danas navodi kao veći uzrok smrti od pušenja i bolesti srca. Potrebno nam je da se osjećamo kao da nas društvo oko nas “ne odbacuje”. Ako već gotovo trećinu života provedemo na poslu, pa zašto to ne bi bilo i mjesto gdje se osjećamo kao da pripadamo? Ne bi li tako značajno mjesto u našim životima trebalo biti mjesto gdje pridonosimo, gdje rastemo, gdje se možemo osjećati ugodno umjesto da se tako osjećamo samo kad odemo kući?
Kod kompanijskih programa za mentalno zdravlje, zabrinjavajući visok postotak aktivnosti je usmjeren na pojedince (coaching programi, psihološka podrška, yoga, sportske aktivnosti…), zanemarujući pri tome da smo mi socijalna bića i da nam je potrebna interakcija s drugim ljudima. Ono što nam je potrebno je smislen razgovor sa kolegama*icama. I tu se krije tajna.
Znamo li uopće voditi smislene razgovore u poslovnom okruženju, oslobođene razmjene mišljenja? Mnogi HR ili komunikacijski stručnjaci podržavaju stav razmjene mišljenja (koja je često neargumentirana), no ono što nam je potrebno je razmjena perspektiva i iskustava, znati ih smjestiti u određeni kontekst i stvoriti zajedničko razumijevanje. Tek tada otvaramo svoj um za novo, za više tolerancije i učimo promatrati i propitkivati, bez automatskog osuđivanja svega što je drugačije. Konverzacija je oslobađajuća, kako za nas kao pojedince, tako i za našu suradnju s kolegama*icama.
Za mene ne postoji veći benefit za razvoj i mentalno zdravlje od toga. Problem je što nas tijekom života nitko ne uvježbava na takvu razmjenu i raspravu. Niti škole, niti fakulteti, a niti organizacije, jer su još uvijek izgrađene za potrebe industrijskog doba, a ne suvremenog društva. To nas je i potaklo na kreiranje qohubsa. Didaktički vrlo brzo stvara bliske odnose pune razumijevanja i uvježbava ljude za promatranje svijeta, zdraviju komunikaciju i suradnju. A sve su to osnove koje pomažu da se bolje osjećamo, da osvijestimo svoje moći i samoučinkovitost u određenom okruženju. Kod promišljanja mentalnog zdravlja u radnom okruženju, moramo prvo osvijestiti da se organizacije ne sastoje od ljudi, već od njihove interakcije. Tada je lakše ponuditi trajna rješenja za naš unutarnji mir.
Vaš novi poslovni pothvat, qohubs, poručuje među ostalim jednu sjajnu stvar – „Pokrenite promjenu svojim idućim razgovorom…“ Na koji način?
Danas organizacijski i društveni problemi gotovo uvijek imaju veze s kompleksnošću, a za pronalaženje odgovarajućih rješenja potreban je velik broj ljudi i zajedničko razumijevanje relevantnih konteksta. Bez tog zajedničkog razumijevanja, tvrtke i društva se teško mogu suvislo razvijati. Konverzacija je neophodna kod svih pitanja koja zaposlenicima daju mogućnost orijentacije ili za koja je potrebno imati zajedničke odgovore.
Pitanje koje smo si postavili je, kako takav proces omogućiti svim zaposlenicima neovisno o njihovoj lokaciji, kako proces promjena učiniti brzim i održivim i za poslodavce povoljnim – rezultat je qohubs – platforma za poticanje brzih i skalabilnih promjena koja se temelji na konverzacijskom učenju. Konverzacija je nešto što u kompanijama kronično nedostaje. Priča se puno i cijelo vrijeme, no to ne znači da se priča o pravim i potrebnim stvarima za postizanje uspjeha.
Osim konverzacije ljudima u kompanija kronično nedostaje vrijeme, pa tako i HR stručnjacima kojima je povjeren zadatak koordinacije treninga i radionica. Koordinacija je vremenski intenzivan proces, kao i privikavanje na nove digitalne sustave, unos podataka, analitika… Zato smo se potrudili cjelokupni administrativni proces učiniti maksimalno jednostavnim i svesti ga na tri koraka. Nakon ta tri koraka, sve ostalo što se događa u qohubsu, događa se samo-organizirajuće unutar grupa koje uče.
