Malo koja riječ u roditeljstvu izaziva toliko podijeljenih mišljenja kao kratko i odlučno „ne“. Dok jedni smatraju da današnjoj djeci nedostaje čvrste ruke i granica te da ih treba češće suočavati s negativnim odgovorima, drugi strahuju da će takav pristup ugroziti njihovu emocionalnu sigurnost i slobodu izražavanja.
No što se zapravo krije iza tih krajnosti? I zašto obje strane, iako naizgled suprotstavljene, zapravo polaze iz istog mjesta – teškoće odraslih da prihvate djecu upravo onakvima kakva jesu.
U ovom članku razgovaramo s Tanjom Hrvatin Šimičić, ženom koja svakodnevno proživljava i razumije stvarne izazove roditeljstva i razvoja djece. Naša sugovornica je certificirana savjetnica za roditelje, edukantica dječje i adolescentne psihoterapije te integrirane tjelesno orijentirane psihoterapije, životna trenerica, ali i majka dvoje djece i supruga. Tanja svoju profesionalnu misiju gradi na jednom cilju: pomoći roditeljima da odgoje mentalno snažnu, otpornu, sretnu i uspješnu djecu.
Njeni sadržaji o svjesnom roditeljstvu, koje na društvenim mrežama prati više od 72.800 ljudi, sve su popularniji među mamama i tatama koji traže ravnotežu između granica i nježnosti.
U nastavku otkrivamo njezin pogled na to koliko često – i na koji način – djeca trebaju čuti riječ „ne“.
Kako prepoznati kada djetetu zaista treba reći „ne”, a kada iza djetetova ponašanja stoji potreba koju trebamo razumjeti i uvažiti?
Ovo je pitanje koje si postavlja većina roditelja. Odgovor glasi: potreba uvijek postoji ispod ponašanja, i to ne isključuje da djetetu ne trebamo postaviti granicu. Granica se postavlja ponašanju, ali nikada potrebi. Roditeljima je često izazovno razdvojiti ponašanje od potrebe i emocije, kao i razlikovati potrebu od želje. Granicu možemo (i trebamo) postaviti ponašanju i želji. Ali, emociju uvijek treba validirati, a potrebu zadovoljiti na način koji je primjeren i siguran.
Što to znači u praksi? Roditelj dolazi kući s posla, a dijete od dvije godine mu trči u susret. Mama, sretna zbog susreta, spušta se i želi zagrliti dijete, no dijete je udari. U takvim situacijama roditelji često reagiraju snažnim neodobravanjima: „To je ružno, nemoj tući mamu, mama će biti tužna“, ili pak ignoriranjem, slanjem u sobu, uskraćivanjem bliskosti. To je ponašanje i ono svakako treba korigirati. Ali to ponašanje ne možemo mijenjati ako ne pogledamo što stoji ispod njega – koje su emocije i koja potreba pokrenule tu reakciju. Zašto je dijete udarilo mamu? Vjerojatno je bilo silno uzbuđeno jer ju je napokon vidjelo, ali i ljutito jer ju je dugo čekalo, a još nema razvijenu sposobnost samoregulacije i kontrole impulsa.
Naš zadatak je da:
– postavimo granicu ponašanju,
– poučavamo što umjesto toga,
– i budemo prisutni uz emocije i potrebe koje dijete tada ima (zvuči zahtjevno, ali postaje jednostavno i prirodno kada znaš kako).
Postoji li razlika između čestog izricanja zabrana i postavljanja jasnih granica? Kako roditelji mogu uspostaviti granice na empatičan način?
Apsolutno – postoji velika razlika. Često izricanje zabrana obično proizlazi iz automatizma i dubokog društvenog uvjerenja koje, iako rijetko izrečeno naglas, djeluje u pozadini: ideje da su djeca mala bića sklona neposluhu i manipulaciji, koje treba „ukrotiti“ i „disciplinirati“. No, djeca nisu mali vragovi – ona su bića u razvoju, s nezrelim mozgom, koji tek treba usvojiti osnovne životne vještine.
Važno je znati da se mozak djeteta razvija sve do otprilike 25. ili 28. godine života. Mnogi dijelovi mozga koji su ključni za regulaciju emocija, empatiju, razumijevanje složenijih odnosa i kontrolu impulsa – jednostavno još nisu dostupni manjoj djeci. Zbog toga im trebaju jasne, čvrste i dosljedne granice, ali one moraju biti postavljene s poštovanjem, empatijom i razumijevanjem. Kazne, vikanje, izolacija (npr. slanje u drugu skupinu u vrtiću), ponižavanje, pa čak i verbalno etiketiranje („ti si danas crveno na semaforu“) – ne podučavaju djecu vještinama koje su im zaista potrebne. Dijete možda razvije samokontrolu kako bi izbjeglo bol ili neodobravanje, ali ne razvija dublje emocionalne i socijalne kapacitete poput samoregulacije, odgovornosti, suosjećanja ili unutarnje motivacije.
Empatično postavljanje granica uključuje tri ključna koraka:
1. Zaustavljanje ponašanja (a ne očekivanje!) kad god možemo – jasno i mirno.
2. Izricanje granice – „Ne dozvoljavam ti da me udaraš.“
3. Prepoznavanje i usmjeravanje potrebe – „Toliko si uzbuđen jer sam ti nedostajala. Možeš me jako zagrliti, jako, jako stisni.“
Tu smo za dijete, dok istovremeno jasno pokazujemo što se ne smije raditi bez posramljivanja njega kao osobe. Time djecu učimo da je njihova potreba važna – ali nisu sva ponašanja u redu. Ako smo mi, kao odrasli, u stanju regulirati vlastite reakcije, razumjeti razvojne kapacitete djeteta, zadržati poštovanje i empatiju čak i kad dijete „pogriješi“ – tada zapravo odgajamo vlastitim primjerom. U takvom odnosu, djetetu treba vrlo malo „discipline“ u klasičnom smislu te riječi, jer najviše uči promatrajući nas – kako postavljamo granice, kako upravljamo sobom i kako se odnosimo prema njemu.
Mnogi roditelji se boje da će kaznom „slomiti djetetov duh“. Drugi boje da će ih dijete „nadjačati“ ako budu preblagi. Kako pronaći ravnotežu između empatije i autoriteta?
Ovo su slikovito prikazane dvije krajnosti između kojih se roditelji najčešće kreću. Tko god se boji da će ih dijete nadjačati, to najvjerojatnije znači da slamaju dijete. Roditelj koji zna kako postavljati granice jasno, dosljedno i čvrsto, a pritom biti uz emocije djeteta, postaje vođa. A djeca upravo to trebaju vodstvo. Sigurno vodstvo dok uče kako funkcionirati u ovome svijetu, dok se strukture u mozgu razvijaju.
Ako nas dijete nadjača, to znači da nas svojim ponašanjem poziva na odnos kakav mu treba. Što se dijete lošije ponaša, to nam je jasniji znak da se mi trebamo promijeniti. Nijedno dijete nije zločesto, samo nam komunicira da mu nije dobro u ovom odnosu (izuzevši razvojno očekivana ponašanja).
Istina je da postoje roditelji koji smatraju da trebaju sve dozvoljavati djetetu kako ne bi slomili njegov duh. No, dijete za zdrav razvoj i sreću treba granice. Dijete bez granica nije sigurno dijete zato se i loše ponaša.
Ravnoteža je u pravilnom postavljanju granica i fokusu na potrebe ispod ponašanja. Dok god tražimo ravnotežu između kažnjavanja i popuštanja, iscrpljujemo sebe i dijete. Ono kako ja pomažem roditeljima je da ih učim kako da budu sigurni u svojoj ulozi, a tada ih djeca mnogo više slušaju i pokazuju zavidne vještine emocionalne zrelosti.
Kako roditelji mogu razviti toleranciju na teške emocije djece poput ljutnje i tuge kada čuju „ne“? Zašto je važno ne reagirati automatski s popuštanjem ili ljutnjom?
Ukoliko na djetetovu ljutnju i tugu zbog postavljene granice reagiramo ispadom ljutnje, nismo mu pokazali kako kontrolirati svoje emocije, a to tražimo od njega. Roditeljstvo ulazi u tolike kontradiktornosti da roditelji udare dijete kad dijete udari nekoga kako bi naučilo da se ne udara. Zamislite zbunjenost djeteta. Ne samo da nije naučilo ništa, nego usvaja lošu sliku o sebi, ili se povlači ili u njemu tinja ljutnja. Onda se pitamo zašto se djeca međusobno zlostavljaju u školama.
Kada popuštamo, ponovno ne pomažemo djetetu da razvije toleranciju na frustraciju i otežavamo mu život jer kad okolnosti ne budu onakve kakve želi, osjećat će se jako loše jer nije imalo priliku naučiti nositi se s frustracijom.
Edukacija je ta koja nam pomaže da se nosimo s emocijama djece jer nam roditeljstvo daje milijun situacija koje su zahtjevne. Ja sam mama dvoje djece i znam kako je. Većina nas je tako odgajana da ne zna što sa svojim emocijama pa ih gasimo slatkišima, pušenjem ili čašom alkohola dnevno, vikanjem na djecu i kažnjavanjem djece.
Edukacija o tome kako se dijete razvija i čemu emocije uopće služe te shvaćanje da su emocije komunikacija i da trebaju biti tu, olakšava i umanjuje naše reakcije.
Također, svijest o sebi, vlastitim procesima u tijelu i razumijevanje da svaka naša reakcija prema djetetu nema veze s njime nego samo s nama i našim stanjem u tijelu, vještinama samokontrole, nešto je što nas iz fokusa na napornu disciplinu djeteta koja iscrpljuje stavlja u fokus na promjenu sebe. A kad se mi promijenimo, promijenit će se i dijete.
Ono što roditeljima s kojima radim olakšava je rečenica: „Tvoj je posao da postavljaš granice, djetetov da se ljuti, tvoj nakon toga da podržiš te emocije. Dijete treba osjetiti: ‘Ova me žena (ili muškarac – tata) može ‘držati’ kad se ja raspadam.’“
Koju ulogu ima roditeljsko ponašanje kao model – koliko je važno da roditelj sam bude dosljedan i empatičan kako bi dijete razvilo unutarnji moral i samoregulaciju?
Roditeljsko ponašanje je najveći faktor u odgoju djece. Kazna i sve tradicionalne metode ih uče izbjegavanju boli, a ne vještine emocionalne inteligencije, odgovornosti, morala, dobrog ponašanja i slično.
Ostajemo u napornom začaranom krugu ako vičemo na djecu jer oni ne mogu kontrolirati svoje ponašanje i emocije – upravo je naše vikanje pokazatelj naše nemogućnosti samokontrole i samoregulacije. Tko da ih onda nauči tome?
Izoliranje djece u sobu ili na stolicu za razmišljanje poučava ih jedino tome da sutra, kad malo narastu, izoliraju djevojčicu iz društva jer nema Nike tenisice kao one ili dječaka jer nema najnoviju konzolu kao oni. Naši postupci odgajaju.
Teško je i nemoguće je da ne griješimo, ali pitanje je kako postupamo većinu vremena. I onda, kad odgajamo svjesno, s fokusom na granice i bezuvjetnu ljubav uz razvojne izazove u ponašanju koji su očekivani, imamo dijete od 4 godine koje nam usred noći na WC-u kaže: „Ma oplat ću luke jel ne znam da li sam što dilao.“ Djevojčicu i dječaka od nekoliko godina koji usred otpora i tantruma, kad ti malo popustiš i ne uspiješ biti najbolji roditelj, kažu: „Pa smiri me, ne vidim da me umiruješ.“ Dijete koje od nekoliko godina riješi situaciju kad brat ili sestra krenu u otpor alatima koje ti koristiš ne vikanjem i grubošću, nego razumijevanjem i granicama. Mogla bih tako u nedogled sa svojim i pričama klijenata.
