Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Duh i tijelo

Dnevnik majke: Početak školovanja i novih izazova

Previše je toga što želi reći, pa je tu drugi nastavak priče. Nazvat ćemo je “Dnevnik majke”.

Svaka priča ima dvije strane, zato smo željeli da gospođa Silvija Mihaljević ispriča svoju priču, priču žene, majke i kraljice, bez puno uljepšavanja. Previše je toga što želi reći, pa slijedi drugi nastavak. Priču ćemo nazvati “Dnevnik majke”.

 

Polazak u prvi razred osnovne škole svakom roditelju predstavlja uzbuđenje i određenu dozu zabrinutosti -kako će dijete prihvatiti novu sredinu i obaveze koje slijede. Za mene je to značilo puno više. Postavljala sam si brojna pitanja kao što su – kako će ostala djeca reagirati na Anju, hoće li je prihvatiti te na koji način će se ona snaći u toj novoj ulozi? Najviše me brinulo na koji način će se Anja nositi s novom sredinom i svim preprekama koje nosi njen hendikep. Mala pametna glavica bila je izuzetno zrela za ozbiljne razgovore tako da sam ju pripremila za situacije u kojima bi se mogla naći. Radovala me činjenica kako Anja razumije svoje stanje i prihvaća ga u potpunosti. Zbog toga sam bila puno mirnija i vjerovala da će sve biti u redu. Na moju veliku radost tako je i bilo.

Prvi put u školskim klupama

Prvi dan škole- velika torba puna knjiga koju nije mogla nositi sama jer je hodala uz pomoć štaka, hrabrim koracima krenule smo u nove izazove. Svaki dan sam pratila Anju do škole i dolazila po nju jer fizički nije mogla nositi torbu. Onoga trenutka kada je prvi put zakoračila u učionicu i velikom pažnjom ispunila prostoriju punu znatiželjnih i istraživačkih pogleda druge djece, znala sam da će sve biti u redu. Djeca su je jako dobro prihvatila, pomagali su joj i uskakali u pomoć pri svakoj situaciji, a učiteljica je obavila predivan posao kako bi se Anja osjećala što manje drugačija od drugih. Isto tako sam znala da joj savladavanje gradiva neće predstavljati problem jer je bila puna znatiželje i novih znanja i učenja. Upravo tako je i bilo – izvrsne ocjene redale su se u imeniku ispod njenog imenika, a ja sam bila ispunjena ponosom i radošću.

Međutim, druga strana medalje predstavljala nam je muku jer su slijedile nove operacije, dugotrajni izostanci iz škole, bolovi, rehabilitacija, oporavak i onda sve ispočetka. Moj mali borac toliko se naviknula na ovaj mučni tempo života da je sve to stoički podnosila i išla naprijed s velikom željom i upornošću. Za vrijeme boravka u bolnici zajedno smo savladavale nastavno gradivo kako ne bi bila u zaostatku sa školom. Školske klupe zamijenio je bolnički krevet, a učiteljica nam je izuzetno izišla u susret kako Anja ne bi morala polagati razredne ispite. Materijali koji su se radili u školi stizali su na našu bolničku adresu, bile smo vrijedne poput pčelica, a Anji je to predstavljalo užitak i radost.

fotka_5

Privatna arhiva

Tada nije bilo pomoćnika u nastavi kao danas koji bi nam olakšali ovaj dio jer, koliko god sam bila uporna i strpljiva, uvijek je u meni tinjao strah dajem li joj dovoljno. Ovakva situacija potrajala je do kraja četvrtog razreda. Nakon toga Anja ponovo počinje pohađati nastavu. Obuća je i dalje predstavljala veliki problem jer nije mogla imati cipelu na mjestu gdje je bio fiksator. Nježne dječje godine bile su još jedna od mojih briga jer sam razmišljala na koji način će sve to ona prihvatiti i kako će brojne nedaće utjecati na njen emocionalni razvoj. Zbog toga sam joj usađivala vrijednosti koje su bile daleko od brige za izvanjsko i estetike vanjštine. A kada već spominjem estetiku ne mogu izostaviti Anjinu pojavnost – djevojčica prekrasne kovrčave kose koja me uvijek asocirala na kreativni kaos, prebujna da bi se dala ukrotiti i poput njenog karaktera: svojeglava, hrabra, uporna i borac do krajnjih granica. Njena kosa je naspram ostatka izgleda dominirala jer je fizički bila jako nježna, svijetle porculanske puti i bistrog pametnog pogleda. Sve muke i težina Anjinog stanja bili su u trenutku obrisani samo jednim pogledom na moju prekrasnu djevojčicu, mog malog borca.

A borila se svakodnevno – fizikalne terapije bile su neizostavni dio našeg dana, posjeti patronažne sestre koja je previjala ranu oko fiksatora, posjeti bolnicama. Baš kada sam pomislila kako smo se lijepo uhodale u naš burni životni ritam, slijedi još jedna životna pljuska! Uz obrazloženje kako sam mlada majka koja može voziti svoje dijete na fizikalnu terapiju u bolnicu svaki dan, ukidaju mi se prava na patronažnu skrb. Osjećala sam se potpuno bespomoćno, ali nisam odustala. Slijedile su žalbe Ministarstvu zdravstva prilikom čega sam imala podršku dragih prijatelja i na kraju sam, nakon izlaska i nalaza inspekcije, uspjela dobiti sva prava koja nam i pripadaju.

Polaskom u peti razred Anju su čekale nove operacije. Srećom, u bolnici je bila organizirana nastava za svu djecu, a održavala se u poslijepodnevnim satima. Nastavu su održavali nastavnici iz jedne zagrebačke škole tako da je Anja peti i šesti razred uspješno završila u bolničkoj postelji. Ostatak osnovnoškolskog obrazovanja bila je kombinacija pohađanja redovne nastave i učenja kod kuće. U tim trenucima imala sam veliku podršku svojih radnih kolega. Zbog sve većih materijalnih izdataka u svrhu Anjinog liječenja počela sam raditi skraćeno radno vrijeme u školi kao administrativna tajnica. Profesori iz moje škole pomagali su nam u savladavanju gradiva iz matematike, fizike, kemije, biologije i ostalih predmeta. Školsko gradivo postajalo je sve zahtjevnije tako da se sav moj trud sveo na nerazumijevanje između nas dvije. Zbog toga mi je pomoć dragih kolega profesora bila izuzetno potrebna i zahvalna sam im na tome do beskraja.

Anja je do kraja osnovne škole bila na više od trideset operacija. Svaka od njih nosila je sa sobom strahove, ali i nadu zbog podrške svih dragih ljudi koji su nam bili neiscrpna snaga. Nisam vidjela svjetlo na kraju našega puta, ali sam duboko u sebi znala da ono postoji.Svaki dan donosio je nove izazove, a ja sam ih prihvaćala kao da su tu s razlogom. U smiraj dana, u tišini noći prije sna, bila sam zahvalna na svemu dobrome što je taj dan donio, a sve poteškoće i nedaće nepovratno sam brisala iz svojih misli. To je bio jedini način da se potpuno ne slomim jer za takve misli nije bilo mjesta u našim životima.

Srednjoškolski dani

Zbog svoje zdravstvene situacije Anja nije imala puno izbora što se tiče odabira srednje škole. Srećom, bila je odlična učenica tako da je odabir bio opća gimnazija. Obje smo se radovale srednjoj školi, a posebno Anja jer je konačno mogla normalno pohađati nastavu bez previše izostanaka. Uživala je u svakom danu provedenom u gimnazijskim klupama, ocjene su joj bile izvrsne i sve se činilo idealnim. Ovo je bio period bez operacija i činilo nam se kao da sanjamo… Naravno, reminiscencije na prethodno razdoblje ostavljale su još uvijek u meni prostora za strahovanje što će nam donijeti budućnost. Anjino tijelo je zbog izuzetno velikog broja operacija bilo krhko i napaćeno, ali mala lavica nije dopustila da ju išta sputa na njenom putu.

fotka_7

Privatna arhiva

Srednja škola bila je vrijeme i ulaska u pubertet, početka odrastanja i svega onoga što ovaj period života donosi. Ocjene u školi su bile odlične, Anja se osjećala izvrsno. Naši mali-veliki nedostaci sastojali su se od problema s obućom koji su bili konstantni. Snalazila sam se na razne načine, a kada su nam ortopedske cipele postale estetski neprihvatljive kupile smo obuću koja je bila u dućanima i prilagodile je Anjinim potrebama. Ne moram ni spominjati koliko je to novčano crpilo moj budžet, ali zadovoljstvo na njenom licu pobrisalo je sve moje probleme kojih je bilo nemali broj.

Bila sam ispunjena ponosom jer sam gledala kako Anja uživa u svim onim stvarima prosječnog tinejdžera, od izlazaka do druženja s prijateljima. Ovaj period donio je brojne stvari u kojima nije mogla sudjelovati tijekom osnovne škole. Učenička putovanja i izleti nikada nisu bili opcija. Njeno prvo putovanje bilo je maturalna ekskurzija. Radovala sam se tim novim iskustvima i više nego ona sama! Posebno mjesto u mom sjećanju ima Anjina maturalna večer. Riječi nisu dovoljne kako bih opisala ovo iskustvo koje za svaku mladu djevojku predstavlja taj poseban događaj. Pažljivo smo birale haljinu i sve što je poželjela te večeri nositi. Nikada neću zaboraviti prizor kada sam je ugledala nakon što se uredila i zabljesnula povodom maturalne večeri. Sve patnje, bol, suze, muka i proživljene operacije i terapije, pale su udrugi plan jer je ispred mene stajala prekrasna mlada djevojka puna života i volje za napretkom. Ponos i sreća ispunili su me do te mjere da sam se osjećala najponosnija majka na svijetu!

Uskoro je slijedio i kraj ovog razdoblja i na pragu je bila državna matura. Anja je bila u prvoj generaciji koja je pisala ispite državne mature i to iskustvo je donijelo izvrsne rezultate. Slijedili su planovi i razgovori oko odabira studija. Anja je ostvarila pravo upisa na sve studijske programe koji su joj bili opcija, a odabir je bio studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Hrabrim koracima koji nisu bili tako savršeni, otisnula se u samostalnost studentskog života.

Autor: Silvija MIhaljević

Pročitajte još

Ljepota

Od sjajne i bujne kose do ispadanja vlasi...

Duh i tijelo

Duboko u svojim mislima vezanim za odlazak moje studentice u samostalni život, u jednome trenutku kao da me netko naglo probudio iz sna, a...

Duh i tijelo

Previše je toga što želi reći, pa ćemo priču dati u nastavcima. Nazvat ćemo je "Dnevnik majke".

Savjeti stručnjaka

Rani i precizan test za Downov sindrom i druge trisomije

Advertisement