On:
Dvije godine… znači u prosjeku svake dvije godine treba žrtvovati svoje vrijeme za TV na par sati dnevno. I tako otprilike mjesec dana. Ne’š ti problema! Apsolutno svaka žena (koja nije blagoslovljena mužem koji ne prati ni jedan sport) zna da kad su završni turniri velikih natjecanja (čitaj SP i EP, te LP i LE – muška populacija zna te kratice, žene neka googlaju) da nas treba ostaviti na miru večer ili dvije u tjednu. Pa iako zna, Bože sačuvaj da ne zakvoca ama baš svaki put!
Radi mira u kući, u to vrijeme, ja ću i pospremiti stan i kuhati, samo da me se ostavi na miru 1,5 sat tu večer. I ona to zna, zna s kojim razlogom to sve radim i to prihvaća i miri se s tim. Do navečer. Onda zaboravlja sve što sam napravio da kupim 90 minuta za sebe i televizor, zaboravlja sve što je tog jutra prihvatila potvrdno i kreće u otvoreni rat za daljinski, ponos, naklonost drugih žena/frendica i naravno – moju muškost! Sad… Težina i važnost tekme, da li se radi o repki ili drugim klubovima, određuju daljinu koliko sam spreman prijeći u svađi i borbi za daljinski. A pogotovo kad si friški muž, onda imaš par faza traženja odobravanja za odlaske u birtiju, gledanje tekme i slične stvari.
- Prva faza je otvoreni odnos – tvoje pitanje/obavijest i kratko odobravanje žene. U toj fazi uvijek dopusti da ideš, još dobiš i pusu.
- Druga faza je kad žena negoduje ali tvoj umoljivi pogled i knedla u grlu slamaju njezin otpor. Pristaje ali ne odobrava. Puse nema, a kamoli seksa kad se vratiš.
- Treća faza je apsolutni otpor i gađenje žene prema nogometu ili bilo kojem drugom obliku sporta. Sad više ne pristaje na ništa, ne odobrava ništa i ne dozvoljava ništa. Ova faza je i tzv. Faza urlanja i svađe.Sada i ja, muškarac samo takav, vodim borbu za sve sirote i izgubljene duše u bespućima ugašenih televizora i zabrana izlazaka. Ne biram sredstva ni argumente i u konačnici odlazim na tekmu bez ikakvog obzira prema svemu. Ona urla za mnom, rastaje se i gađa vrata manjim kućanskim aparatima. Na puse više ne računa ni najveći optimist, a seksa nema ni u tragovima.
- Zadnja faza je faza odrastanja i mirenja s nekim činjenicama. Više ni radi posla ne možeš gledati svaku tekmu, imaš manji interes za pogledati Uzbekistan protiv Armenije pa niti ne gledaš. Čuvaš važne tekme u grupnoj fazi i završnicu na ispadanje. Ostalo čitaj u novinama. Žena zadovoljnija, ne moraš ništa moljakati, za tekme ju obavijestiš da ćeš gledati i bok. Nije joj svejedno ali ne davi, razumije da to mora istrpit. Al onda i uspostavljaš neko razumijevanje za sve to, pomogneš gdje možeš jer se isplati. U konačnici prvenstvo završava i ti se moraš vratiti uobičajenom životu a ruku na srce, Ibrahimovića ili Messija zaboli dupe za tvoj brak.
Ona:
‘Nogomet je festival plodnosti. Jedanaest spermija pokušava da uđe u jajašce. Jako mi je žao golmana’ – Bjork
Bjork legendo. Imaju nogomet i sex nešto zajedničko – oboje se bazira na davanju i primanju. Obletavaju igrači oko gola kao što je vaš muž nekad oko vas. Vjerojatno je i uzbuđenje isto. Nogomet. To ‘lopto-natjerivanje’ kadro je od sposobnog muškarca učiniti hijenu. Onu k’o iz crtanih filmova. Bijesnu, slinavu, gladnu, u niskom startu. Tren viče, tren loče pivu, trpa čips, udara frenda koji sjedi pored njega, pljuje na televizor misleći da ga sudac vidi i čuje, sve do trenutka kad padne gol – pjeva, skače, ljubi sve oko sebe pa i pusti suzu. Eto ti muškarac i nogomet u kombinaciji. Neopisivo. Dijete, žena, kuća, pos’o ostaju na stand-byu, glad se zaboravlja, mozak na pola gasi…sve staje. Zato nisam sigurna da riječ sex izaziva iste osjećaje kod muškog roda kao ‘nogomet’. A bome ni kod žena. Mogu shvatiti ljubav prema igri, navijanje za domaće dečke i zabavu s frendovima, ali gledanje (kako je ovaj moj napisao) Uzbekistana protiv Armenije ne razumijem – tko su ti ljudi?! Ne razumijem prekidanje vlastitog slavlja povodom krštenja zbog utakmice!? Da i to smo doživjele drage moje. Da je to ovaj moj izveo, od tog dana bi mogao samo slušati nogomet!
Ma bilo je i meni žao ono neki dan Ćorluke. Zgođušan tip pa dobije udarac u glavu. I onda nek mi netko kaže da je to bilo slučajno – komad frajera dobije tres-bum u ljepuškastu facicu?! Ziher su mu zube htjeli sje***. Ali brate i on je ruke raskrililo i nastavio igrati. Njemu će ranu zakrpat ali moje uši nikad zarasti neće – kletve, psovke, pa sudca, pa Turka, pa mater pa ćaću… Eno jadni mater i ćaća krivi. Bože dragi. To poistovjećivanje ne kužim! Nikad ni neću jer se to ne može razumjeti. To je ludost krajnjih granica. Čovječe prekrsti se i uživaj u igri, ne možeš pomoći ni Ćorluki ni Lukici. Vjeruj mi.
Mislim da se Bejb još trudi ispasti fer i ne poludit čim vidi loptu, a nisam ni ja baš luda kokoš – nek igra, nek gleda, bolje s ekipom nego sa mnom. Jer došla sam do zaključka – utakmica nikad ne završava. Jedna završi, druga počne, i svaka je ful važna i presudna. Ja se radije bavim ovom našom utakmicom koja je ipak najvažnija, u kojoj igra samo jedan (ponekad) znojni muškarac, ne zaradiš milijune kako god da igrao, a najčešće ni ne proputuješ svijet. Voliš tog igrača iako igra za suprotnu momčad i to je ono najvažnije.
Autori: Vava & Bajb
