Ona
‘Kad sam bio mali, molio sam Boga za bicikl. Onda sam shvatio da Bog funkcionira na drugi način. Ukrao sam bicikl i molio za oprost.’ – Al Pacino
Sjećam se dana kad sam Mu(žu) išla objasniti koliko je važno i zdravo za naš odnos da pomaže u kućanskim poslovima. Podijelila sam s njim recept, što je potrebno činiti da te žena ne dočeka s oklagijom iza vrata. Već u prvim danima zajedničkog života je pomagao, ali duboko u sebi nekako sam znala da mi moj frajer ‘baca krafne s pekmezom u oči’. I tako jednog dana, nakon masovnih ritualnih čišćenja našeg stana u koji smo se nedugo prije napokon uselili, onako pravo’ ženski (valjda i u PMS-u) strgana od posla pa i spremanja stana…krenem ja njemu objašnjavati: ‘Ne kužim, zar je toliko teško oprat’ dva tanjura i fuckin’ šalicu? Pa bolje sad oprat’ dva tanjura nego sutra 10… Pa složiti deku na kauču, iznijeti smeće van…usisati?! Gle, jel’ ti vidiš da izgledam k’o da me voda izbacila sad maloprije? Zar ti želiš da ja tako izgledam svaki dan? Izgledat ću ako nastavimo ovako. Ne želiš me sređenu? Mirišljavu? Nasmijanu? Ne kužim. Moraš mi pomagati da ja imam vremena skuhati ručak u miru, nalakirati nokte, depilirati se…‘. Usvojio je. Pomaže. Samo povremeno eskalira, namjerno ili slučajno, totalno nebitno.
I onda, bam! Evo ti beba. Stan opet u kaosu, a ja izgledam k’o da sam se sad vratila iz polja di sam babi krumpire kopala. Ali glavno da se svi iščuđavaju kako sam mršava. Pa budi ti debela pored ovakve male divljakuše i poremećaja u glavi kako svaka stvar ima svoje mjesto i upravo se ondje treba nalaziti. (Užasno naporno.) Sjećam se ja svoje babe dok je još mogla kopat krumpire. Za tih dana izgledala je svakako samo ne odmorno i svježe. A da ne spominjem djecu koju je vukla na sisi.
Opet vodimo tihi rat. Ono nešto kao da smo dvije podmornice, mi pucamo i kalkuliramo napade, obrane, dok cijeli svijet normalno ispija kavu na kopnu. Izgleda da cijelu priču o tankoj granici između zapuštene žene i ljenčarenja te pomaganja i koke za kojom će i poštar pasti sa svog skutera nije potpuno zaboravio. Ali kao svaki dobar film, ako ne pogledaš koji put i reprizu detalji brzo izblijede. Pa tako On kreće prati podove već sigurno dva tjedna ali bas ga zajeb*vaju okolnosti…pa nikako da stigne. Sad je ručak, sad je mrak, sad mi se spava, sad me boli briga. (Je l’ se čulo kako sam zakolutala očima?!) Rekla sam mu i smeće istresti na krevet jedno jutro ako ga ne misli bacati van. Dvije stvari koje sam prozvala njegovim zadacima i odbijam ih raditi.
Tako sam i evo baš jutros nadišla svoj OKP i ostavila stan, kako bi se reklo, ‘u banani’ pa ga je on počeo sređivati čim je odspavao sat vremena duže od mene. Lik me prokljuvio ali posljednjih dana sam malo ‘pukla’ pa mu išla vraćati za rečenicu kojom sam nedavno bila počašćena: ‘A što bi tek da sam k’o drugi?!’ Na koju odgovaram: ‘A što bi ti da sam ja k’o druge?’ One koje će se prvo posvetiti sebi a tek onda stambenom kaosu…one pametnije, a ne ko ja, budala. Da mogu vjerojatno bi još uz sve išla i negdje kopat krumpire da zaradim koju kunu. Možda baba treba nekoga…
Zaključak je – da ja i pokušam ‘ukrasti taj bicikl’ brijem ne samo da bi me Svevišnji dohvatio već i nadležne institucije. Drugim riječima, mislim da su muškarci stvarno nenadje*ivi u flegmatičnosti kućnog reda i nereda pa će zato moj stan ostati u kaosu, a tihi rat će potrajati dok jednostavno jedno ne popusti i opere podove. Uglavnom, nemam što drugo reći osim da brak nije čaj od kamilice već ljuti feferon – nekad će ti pasati, a nekad ćeš završiti na šolji; i zapravo trebat će ti tu i tamo i šalica čaja od kamilice…
On:
Kad sam tek krenuo u priču braka, prvi savjet mog oca bio je: ”brak je povijanje, ponekad se malo moraš ti savinuti, ponekad žena…”. Uglavnom, moj otac priča bedastoće. Tom logikom završit ću s krampom zabijenim posred kičme! Savijen. Muškarci koji su solo misle da je brak poput knjige ”Pakao Pacifika”. Mislio sam to i ja. No nije, brak je više ”Nevidljivi neprijatelj na Atlantiku”. Nema tu dokazivanja muškosti, sve je u biranju bitaka. Poanta je da se ne upuštaš u bitke koje unaprijed znaš da ne možeš dobiti. Normalno, s vremena na vrijeme tjeram svoju tvrdoglavost, kategorički odbijam obavljati određene stvari za koje znam da će me u konačnici opet dočekati. Ipak, fascinantno je da moja bolja polovica misli da lažem kada kažem da sam nešto zaboravio. Jesam, nemam glavu k’o globus da pamtim svaki val novih obaveza koji me šamara kao jugo dalmatince. Svoju ‘sporu’ reakciju na obaveze objašnjavam pedantnošću. Situaciju i zadatak analiziram, važem moguće katastrofične posljedice i moguće žrtve brzopletog rada. Barem tako njoj objašnjavam. Ali, bit će obavljeno, zna to i ona.
Pustite vi priče o babi u polju…Baba se bar djeda bojala, ova moja mene ni malo. Nisam ni ja lud da riskiram vlastiti život! E da, razmišljajte što vam izleti u ljutnji, jer jedna rečenica (koja, ruku na srce, uopće nije tako dramatična kako se prikazuje) će vam biti ponavljana u nedogled. Je, sad je tiha misa zbog ‘nečega’ doma, ali to je još gore. Tiho je i jelenu na otvorenoj ledini usred šume… u sezoni lova. Ako vidite da nešto ne valja, pitajte! Odgovor će vjerojatno biti nešto tipa ‘znaš ti dobro‘ ili ‘ako moraš pitati, onda žalosno’. Urnebesno je da je ta priča istinita! I nakon hrpe viceva na tu temu, žene to i dalje koriste.
Odgovorite mudro, kao da znate o čemu je riječ, i onda laaagaano promijenite temu na nestanak struje u Bangladešu. Ili o novoj kolekciji Envy room-a. Ili koja već kolekcija pali, raspitajte se, budite korak ispred. A sad me čeka još jedna noć ljutitog spavanja… Nema veze, smijte se, ako sam u išta siguran da je jedna od stvari koja može osigurati dug brak, onda je to smijeh.
Autori: Vava i Bejb
