Svaki ožiljak je poglavlje jedne životne priče. Priče o padovima i usponima, o boli koja je prerasla u snagu, o ranama koje su zarasle u hrabrost. Upoznajte Anju Mihaljević i Monu Panadić – dvije žene čiji ožiljci nisu samo tragovi na koži. Iako su prošle kroz desetke teških operacija i niz fizičkih i emotivnih izazova, obje ponosno nose ožiljke koji su ostali na njihovim tijelima. Nijedna od njih ne skriva ono što je prošla. Jer svaki njihov ožiljak svjedoči o trenutku kada su odlučile da njihove nesavršenosti postanu njihova najljepša osobina.
Anja Mihaljević iza sebe ima čak 34 operacije, a posljednja je bila amputacija noge. Danas, s protezom, živi punim plućima – vlasnica je marketinške agencije IMAGE Media PR, piše kolumne i članica je Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog odbora (HPO). Ako vam njezino ime zvuči poznato, to je zato što Anja desetak godina redovito piše upravo za portal koji sada čitate – she.hr – gdje inspirira sve nas da prihvatimo svoje nesavršenosti. Nama u redakciji poznata je kao nepopravljiva pozitivka koja rijetko skida osmijeh s lica.
Mona Panadić rođena je sa srčanom manom i do danas je prošla kroz 15 operacija koje su ostavile ožiljke na njezinim prsima i leđima, a neobično, i na glasnici. Kako to? Tijekom jedne od operacija, prilikom intubacije, liječnici su joj slučajno oštetili glasnicu, pa danas, kako bi glazbenici rekli, ima poseban, šȁrf ton glasa. Nedavno je započela karijeru u agenciji za nekretnine, a upravo su je njezina iskustva oblikovala u osobu koja s puno topline i razumijevanja pristupa ljudima, nadahnjujući mnoge da prihvate sebe baš takve kakvi jesu.
Kao što vidite, njihovi ožiljci nisu kraj; oni su tek početak. Dopustite im da kroz odgovore na pitanja koja sam im postavila ispričaju svoju stranu priče – našu dobru vijest tjedna.
Anjina priča
Kada si donijela odluku o amputaciji, sigurno si se suočila s mnogim emocijama i dilemama. Što ti je bilo najteže u tom procesu i kako je ta odluka utjecala na tvoj svakodnevni život? Jesi li tada uopće razmišljala o ožiljku koji će ostati i što ti taj ožiljak danas znači?
Da, to je bio zasigurno najteži i najintenzivniji period života u svakom smislu, posebno emocionalno. Najveća dilema zbog koje sam toliko preispitivala svoju odluku bila je: „Zašto smo napravili 33 operacije i zašto sam provela život u bolnici, ako je sada sve uzalud?“ U tim trenucima nisam vidjela širu sliku, kao sada. Nisam znala da to nije bilo uzalud, jer da jest, vjerojatno danas ne bismo razgovarale. Sve to prije amputacije, ali i poslije, izgradilo me u osobu koja sam danas. Sve čime se bavim, bavim se isključivo zbog svojih životnih okolnosti – i presretna sam zbog toga te ne bih mijenjala ništa.
Što se tiče ožiljka – to mi nikada nije bila niti pomisao jer nakon 33 operacije i toliko rezova i ožiljaka to mi nije predstavljalo apsolutno ništa. Jedan više ili manje, meni je uvijek bilo potpuno svejedno. Čak nisam nikad ožiljke niti doživljavala kao loše ili da su mi rušili samopouzdanje ili da sam ih htjela prekriti. Baš suprotno, dio su mene i onoga što jesam. Meni je totalno sulud primjer, ali više su se ljudi iznenađivali i komentirali moje tetovaže nego ožiljke, ikada.
Danas, kako gledaš na svoje tijelo, posebno nakon što si odlučila odreći se dijela koji te fizički, ali i emotivno ograničavao? Kako se tvoj odnos prema njemu promijenio i kako sada doživljavaš svoju unutarnju i vanjsku ljepotu?
Danas vrlo jasno mogu reći, bez imalo srama, žalosti ili negativnih emocija, da sam se odrekla nefunkcionalnog dijela tijela da bih mogla živjeti pravi život. Život bez ograničavanja, bez limita (naravno, uvijek ima nešto što ne mogu u potpunosti napraviti, ali živim gotovo kao svi ljudi s dvije zdrave noge). U početku se nisam mogla pogledati u ogledalo bez noge ili čak i s protezom. Stvaralo mi je nelagodu, bila sam si djelomično ružna.
Inače volim steampunk, kiborge, sve ono što je sastavljeno od ljudskog tijela i tehnologije, tako da je meni proteza (pogotovo bez kozmetike kao na fotografijama) prebolesno dobra! Obožavam je i takvu nositi, čak mi daje i dodatno samopouzdanje. Super mi je primjer Viktoria Modesta – uvijek se šalim i kažem: „Kada narastem, želim biti Viktoria Modesta.“ To je meni toliko savršena ideja nas osoba s invaliditetom uz novu tehnologiju i suvremeno društvo.
Ako bih mogla podijeliti jednu važnu poruku ljudima koji možda nemaju vidljive ožiljke, ali nose svoje unutarnje rane, rekla bih im iz svoje perspektive, osobe koja svoje ožiljke nosi – doslovno i simbolično – svaki dan?
Ne treba se sramiti i skrivati svoje ožiljke. To nas čini jedinstvenima i posebnima.
Monina priča
Tvoje tijelo nosi ožiljke nastale kroz različite životne faze, a neki od njih posljedica su teških trenutaka, poput operacija srca i gubitka glasa. Kada pogledaš te ožiljke, što oni za tebe simboliziraju?
Moji ožiljci su podsjetnici na sve što sam prošla i preživjela. Simboliziraju snagu, upornost i hrabrost. Iza svakog od njih stoji teška borba, i fizička i psihička, ali i činjenica da sam, usprkos svemu, nastavila živjeti koliko-toliko normalan život. Nisu to bile lagane faze mog života – bilo je bolno, zastrašujuće i iscrpljujuće. Ali nisam imala izbora nego ostati snažna. U najtežim trenucima pokušavala sam se držati za ono što volim – obitelj, prijatelje, putovanja, svog psa i na kraju krajeva sebe. Danas, kad ih pogledam, ne vidim slabost – vidim dokaz vlastite snage i priču koja me oblikovala.
Kroz svoju priču često ističeš kako si naučila voljeti sebe i prihvatiti svoju jedinstvenost. Što za tebe znači biti svoja u svijetu koji često postavlja nerealne standarde ljepote i savršenstva? Kako si naučila balansirati svoju autentičnost s pritiscima koji dolaze iz vanjskih očekivanja?
Biti svoja za mene znači prihvatiti ono što jesam – sa svim razlikama, ranjivostima i posebnostima. Nisam uvijek bila na toj točki, ali danas znam da ne mogu – i ne želim – biti netko drugi. Sve operacije, moji ožiljci, moj glas, moja priča – to su dijelovi mene zbog kojih se ne trebam sramiti. Naravno, nije uvijek lako. Vanjski pritisci i nerealni standardi ljepote znaju biti vrlo glasni, pogotovo kada znaš da fizički nikada nećeš odgovarati toj idealnoj slici. Ali naučila sam te razlike gledati kao nešto što me čini posebnom.
Vjerujem da svi imamo svoj put – i iako moj nije bio najlakši, on me oblikovao u osobu kakva sam danas: autentičnu, zahvalnu, iskrenu i osobu koja nosi srce na dlanu. Naučila sam da autentičnost počinje s iskrenošću i nježnošću prema sebi. U lipnju se udajem i sjećam se trenutka kada sam isprobavala vjenčanice. Pogledala bih ožiljke i pomislila: „Bilo bi ljepše bez vas.“ Jer u onoj slici savršenstva koju često imamo u glavi, ožiljci jednostavno ne postoje. Ali brzo sam zaustavila te misli. Rekla sam si: „Prošla si kroz sve to – a evo te ovdje, pred ogledalom u vjenčanici. Imam prelijepu vjenčanicu na sebi, udaješ se za predivnog muškarca i ostvaruje se ono o čemu si uvijek sanjala. A ti ožiljci? Oni su dio tebe. Dio tvoje priče. Ne umanjuju ništa – samo je čine još posebnijom.“
Naučila sam balansirati svoju autentičnost tako da sam se maknula od sadržaja koji mi stvara pritisak i okružila se ljudima, pričama i stvarima koje me podsjećaju tko sam i zašto vrijedim. I dalje imam svoje nesigurnosti, ali biram biti nježna prema sebi. Autentičnost mi je postala važnija od uklapanja. Stvarno osoba treba biti mentalno jaka i jednostavno prihvatiti da neke stvari imaju svoj razlog iako su to bile loše stvari. Stvarno vjerujem u to da su ti ožiljci jedan veliki razlog zašto sam ja osoba koja jesam danas. Tko zna kakva bih osoba bila bez tih bitki.
Što bi poručila svojoj mlađoj verziji? Koje riječi ohrabrenja bi poslala djevojčici koja tek sada počinje prihvaćati svoje ožiljke i osjećati se drugačije zbog svog tijela – kao poruku sebi, ali i svima koji su tek na početku svog puta prihvaćanja?
Poručila bih joj da bude nježna prema sebi. Rekla bih joj da se što manje uspoređuje s drugima i da ne traži potvrdu svoje vrijednosti od drugih. Najvažnije je fokusirati se na sebe – na svoj rast, svoju priču i na to da postane žena koja vjeruje u sebe. Također bih joj rekla da sluša sebe. Znam da sam u nekim trenucima bila zbunjena vlastitim osjećajima i znala sam donositi odluke samo zato da dobijem neko odobravanje – iako to zapravo nije bilo ono što mi stvarno treba.
U redu je tražiti pomoć kada ti je teško – bilo od prijateljice, mame, bake ili bilo koga kome vjeruješ. Biti okružen dobrim ljudima koji će biti tamo kad će ti biti najteže samo može pomoći. Dobro je pričati o onome što osjećaš. A ako ti je lakše pisati nego govoriti – i to je sasvim u redu. Važno je znati: u redu je ne biti u redu.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
