U svijetu u kojem se često govori o negativnim stranama društvenih mreža, postoje i primjeri koji pokazuju da one mogu biti prostor znanja, solidarnosti i zajedništva. Jedan takav primjer dolazi od Barbare Tolić Aušić i Željke Jeličanin, magistri kroatistike i pedagogije koje stoje iza projekta Hrvatski za svaku upotrebu.
Njihova priča započela je s Facebook stranicom, a ubrzo se proširila i na druge kanale, poput bloga, Instagrama, TikToka i newslettera. Tamo redovito dijele kratke i razumljive savjete o pravopisu i gramatici, ali i formalnoj komunikaciji, pod oznakom #jezičnemrvice. Upravo te male „mrvice znanja“ pomažu ljudima da se lakše snađu u svakodnevnom pisanju i komunikaciji.
Željka Jeličanin radi kao novinarka na jednom od domaćih portala te kao lektorica u vlastitom obrtu, dok je Barbara Tolić Aušić književna urednica, lektorica i stručnjakinja za odnose s javnošću koja je nedavno uplovila u samostalne poslovne vode. Njihova profesionalna iskustva, ali i ljubav prema jeziku i knjigama, spojili su se u projektu koji danas prati velik broj ljudi.
Osim jezičnih savjeta, često dijele i preporuke knjiga te potiču ljude na čitanje. Njihovi prijedlozi obuhvaćaju različite žanrove, od krimića i fantastike do ljubavnih romana, pa svatko može pronaći nešto za sebe. Tako njihov projekt ne promiče samo pravilno pisanje nego i kulturu čitanja.
Zašto je ovo važna i prosocijalna priča?
Jezik je temelj komunikacije, ali i osjećaja pripadnosti zajednici. Kada ljudi nisu sigurni kako nešto napisati ili izreći, često osjećaju nelagodu ili nesigurnost u javnom prostoru, bilo da je riječ o poslovnoj komunikaciji, objavama na društvenim mrežama ili školskim zadacima.
Upravo zato je ovakav sadržaj važan. Barbara i Željka svojim radom pokazuju da znanje može biti dostupno svima, bez obzira na dob ili obrazovanje. Njihove objave su kratke, jasne i praktične te osmišljene tako da pomognu ljudima u svakodnevnim situacijama.
Takav pristup ima i snažnu prosocijalnu dimenziju. Umjesto da ispravljaju ili kritiziraju tuđe pogreške, one educiraju, potiču i ohrabruju ljude da uče. Na taj način stvaraju zajednicu u kojoj je učenje jezika nešto pozitivno i poticajno, a ne nešto zbog čega bi se netko trebao osjećati posramljeno.
U vremenu brzih informacija i kratkih poruka, podsjetnik na vrijednost jezika i čitanja postaje posebno dragocjen. Upravo zato ovakve inicijative pokazuju kako društvene mreže mogu biti i prostor znanja, podrške i razvoja. To je mala, ali vrlo važna dobra vijest tjedna.
Evo što su nam same rekle o svom projektu,
Kada ste pokretale projekt „Hrvatski za svaku upotrebu“, jeste li razmišljale o tome kakav društveni utjecaj može imati na jezičnu pismenost?
Željka: Iskreno, u počecima, još 2016. godine, dok smo bile studentice, nismo se usudile ni pomisliti da će se oko našeg projekta okupiti tako velika zajednica. Očekivale smo manji krug zaljubljenika u pisanu riječ i onih koji žele naučiti nešto novo. Međutim, kako je s godinama rasla zajednica oko HJzasve, tako smo i same postajale svjesne da je projekt nadmašio sva naša očekivanja te da ima stvaran utjecaj na dio društva i jezičnu pismenost.
Mislite li da ovakav način dijeljenja znanja može pomoći i mladima da razviju veće samopouzdanje u pisanju i izražavanju?
Barbara: Cilj je uvijek bio biti od pomoći društvu, barem onima koji imaju želju naučiti nešto novo, i pružiti zanimljivosti te korisne informacije o jeziku i književnosti. U posljednje vrijeme sadržaje sam odlučila proširiti i na mrvice o poslovnoj komunikaciji jer mi je iskustvo pokazalo da nas fakultet sve, nažalost, slabo za to priprema. Općenito je premalo pisanih zadataka, od eseja i seminara pa sve do komunikacije e-poštom, stoga se te vještine jednostavno ne mogu dovoljno dobro izbrusiti. Ulaskom u poslovni svijet mnogi se ne snalaze dobro u iščitavanju pravila komuniciranja između redaka. Na takvim se objavama uvijek povede zanimljiva rasprava – bilo da razgovaramo o riječi oprostite kao poštapalici (ili poštapalicama općenito), prečestoj uporabi čestice samo, smajlićima u poslovnom kontekstu ili naprosto jasnijoj, izravnijoj komunikaciji.
Koliko je, po vašem mišljenju, važno da se o jeziku govori bez osuđivanja i posramljivanja zbog pogrešaka?
Željka: Smatramo da je upravo to najvažnije. Ako o jeziku govorimo osuđujući i posramljujući, ljudi će se zatvoriti i izgubiti želju za učenjem. Jezik ne bi trebao biti alat za isticanje tuđih pogrešaka, nego prostor u kojem se svi osjećamo slobodno učiti, griješiti i napredovati. Pogreške su dio procesa, a pristup bez osude potiče znatiželju, sigurnost i dugoročnu motivaciju.
Zato uvijek naglašavamo i razliku između razgovornog stila i drugih funkcionalnih stilova te situacija u kojima je potrebno služiti se standardnim jezikom. Važno nam je da ljudi razumiju kada je što primjereno, ali bez osjećaja srama ako pogriješe u tom procesu.
Što biste poručile ljudima koji misle da je „kasno“ da nauče pravila koja možda nisu usvojili u školi?
Barbara: Naravno da nikada nije kasno! Život je stalno učenje u svim područjima, a na nama je da odaberemo raditi na onome što smatramo važnim. Nedavno sam baš s pratiteljicom na Instagramu komentirala da je jedan od najboljih načina usvajanja gramatičkih i pravopisnih pravila, ali i pravila uspješnoga komuniciranja, upravo čitanje. Osim što nam širi obzore, čitanjem obogaćujemo vokabular te spontano usvajamo znanja o jezičnim konstrukcijama i općenito tečnome govoru. Čitajte, pišite, istražujte ono za što niste sigurni kako se kaže. Nadam se da će i HJzasve biti korisna stanica na tom putu učenja.