U Hrvatskoj je, prema podacima iz 2024. godine, minama prekriveno čak 71,3 km² prostora. Minski sumnjiva područja nalaze se u četiri županije te 23 općine i grada, a procjenjuje se da se na tim područjima još uvijek nalazi oko 8.800 protupješačkih mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava iz Domovinskog rata. Upravo u takvim opasnim uvjetima djelovala je gospođa Nada Ušurić iz Požege – prva žena pirotehničarka u Hrvatskoj, čiji je život ispisao jedno posebno, hrabro poglavlje naše povijesti.
Nada nije bila osoba koja se bojala izazova. Njezina životna priča bogata je raznolikim iskustvima, od rada u tvornici čokolade, preko vođenja vatrogasne postrojbe i civilne zaštite, do višestruke darivateljice krvi. S ponosom ističe kako je krv darovala čak 97 puta, nesebično pomažući onima kojima je pomoć najpotrebnija. „Nisam 100, ali sam 97 puta dala krv. Ne mogu više, godine sam napunila. Krv sam davala još dok sam radila u Zvečevu. Imali smo našu ekipu koja je redovito išla davati krv“, prisjeća se Nada u razgovoru za HRT.
Ipak, ono što je doista izdvaja jest njezina pionirska uloga u području koje je dugo bilo rezervirano gotovo isključivo za muškarce, pirotehnici. Godine 1998. uspješno je završila potrebne tečajeve i postala prva žena pirotehničarka u Hrvatskoj. No, put nije bio lak. Prve zadatke na terenu obavljala je bez moderne zaštitne opreme: kare i pipalice. Bez pancirke, bez šljema. “I u tom periodu ne sjećam se da je netko stradao”, ističe Nada, a tu pipalicu čuva i danas kao dragocjeni podsjetnik na svoje hrabre početke.
Usprkos predrasudama i očekivanjima da će njezino mjesto biti u uredu, Nada je pokazala da njezina hrabrost nadilazi svaku diskriminaciju. Prvi teren u Pakracu odradila je rame uz rame s muškim kolegama, pokazujući da ženama nije mjesto samo u sigurnosti ureda, već i na prvoj liniji fronte.
Tijekom deset godina neumornog rada čistila je minska polja i željezničke pruge, svakodnevno izložena opasnosti od mina koje su, prema službenim podacima, odnijele 208 života, uključujući 36 pirotehničara. Unatoč svim tim opasnostima, Nada priznaje da se samo jednom u tom razdoblju osjećala istinski uplašeno. Taj trenutak straha doživjela je nakon čišćenja pruge prema Vukovaru, dok su dočekivali prolazak tadašnjeg predsjednika Tuđmana, svjesna težine i rizika posla kojim se bavila.
Danas, u zasluženoj mirovini, Nada uživa u miru prirode, ali njezina priča ostaje važan podsjetnik da razminiranje nije samo tehnički proces, već čin spašavanja života i otvaranja puta sigurnijoj budućnosti. Zato je važno nastaviti podržavati te napore i ne zaboraviti koliko je još posla pred nama.