U malom, slikovitom selu Šarengrad na obali Dunava, sedamdesetogodišnja umirovljena urednica i zaljubljenica u knjige i kreativnost, Dinka Juričić, i ove zime otvara vrata svoga doma. Poziva jednu umirovljenicu koja bi tri zimska mjeseca provela s njom i dvjema ženama s kojima već dijeli svakodnevicu, Karmen i Nadicom. Sve tri uvjerene su da starost ne mora biti sinonim za samoću, izolaciju i šutnju, već za toplinu, društvo i kreativnost.
Ne morate zimu provesti usamljeni
Dinka je posljednjih godina u svoju kuću primala putnike i prolaznike uz Dunav i često je govorila da joj ne treba mnogo, osim malo ljudskosti i zajedništva. „Ne morate provesti zimu sami i tužni”, započela je svoj oglas koji se ubrzo proširio društvenim mrežama.
O životu u kući govori poput nježne pozivnice za sve koji se boje samoće. „Nemamo televizor, ali imamo mnogo knjiga, tkalački stan, vune, konce, krpice i perlice. Vrijedno učimo hrpu stranih jezika. Sviramo, pjevamo, plešemo, crtamo, razgovaramo, smijemo se, vježbamo tai chi, jogu, šetamo, idemo na izlete i kuhamo. Osim toga, u kući živimo s tri psa i četiri mačke.”
Trošak zajedničkog života – deset eura dnevno
Dan u Šarengradu započinje zajedničkim doručkom, a završava toplim večernjim druženjem uz čaj i razgovor. Između toga svakodnevica je mirna, ali ni u jednom trenutku nije prazna. Svaka ima svoju sobu i svoju privatnost, a opet nitko nije prepušten samotnoj tišini.
Dijele hranu i režije, ukupno oko 10 eura dnevno po osobi. Ali za Jutarnji naglašava, ako netko ne može, nije uvjet: „Ako ne može ništa plaćati, nema problema.“
Jer za nju nije poanta zarada, nego društvo.
To mu mijenja emotivni ton:
od “živjeti negdje”
do živjeti s nekim.
Nije dovoljno preživljavati; treba živjeti
Dinka je otvoreno rekla ono što mnogi osjećaju, a malo tko izgovori:
„Ljudi imaju svoje stanove i možda se muče preživljavajući tamo, ali vezani su za to mjesto. No, nije dovoljno preživjeti. Treba živjeti ove godine koje su nam ostale! Ja hoću da mi bude lijepo!“
Ove rečenice nisu samo njen stav, nego zapravo glas tolikih žena koje su starost zamišljale drukčije.
Zašto baš sada?
Usamljenost starijih žena često nije vidljiva društvu. Ne događa se naglo. Ona se polako uvuče u dan, u večer, u tišinu. I tek kada se ukaže prilika za promjenu shvatiš koliko je ta tišina zapravo teška.
Dinka to razumije: razumije strah od odlaska, sumnju, nostalgiju, brigu o tome gdje pripadaš.
Ali svejedno poručuje: život može izgledati drugačije.
Stvaranje novog poglavlja
Kada se govori o starosti, najčešće se govori o brizi i nemoći. Ovdje se govori o:
• prijateljstvu
• podršci
• učenju
• kuhanju
• životinjama
• šetnjama
• međusobnoj toplini
Zapravo o onome što svakome nedostaje: blizina.
U Šarengradu, na samom kraju Hrvatske, nekoliko žena je pokazalo da se život može mijenjati u bilo kojoj dobi. I da je toplina ponekad na mjestu gdje je ne očekuješ.
Jer zima može biti najhladnije doba godine, ali ovdje može postati najtoplije. Mjesto gdje je normalno reći „treba mi društvo“. Mjesto gdje starost nije posljednja stanica, nego novi početak.