Lucija Čeč, content kreatorica i novinarka po strasti, marketinška profesionalka po danu, koja se već u tinejdžerskim godinama suočila s gubitkom kose zbog alopecije i lupusa. Prvi znakovi pojavili su se pred maturalnu večer, kada je primijetila prve ćelave pečate na tjemenu. Taj trenutak označio je početak dugog puta kroz strah, nesigurnost i sram, jer rijetko tko može razumjeti kako je živjeti sa stanjem koje je vidljivo i na koje ljudi često reagiraju nespretno, pa čak i pitanjima poput „Imaš li rak?“
Kroz godine Lucija je isprobavala različite načine da prikrije prorijeđenu kosu: od špangica i laka do posebnog praha za gustoću kose. No prava snaga i promjena dogodile su se kada je otkrila headwrap marame. One su joj omogućile da ponovno pronađe samopouzdanje, izrazi svoj osobni stil i prihvati alopeciju kao dio sebe, a ne kao sramotu. Danas, kroz društvene mreže, dijeli svoju priču i savjete, pokazujući da se kroz kreativnost, prihvaćanje i podršku zajednice može pronaći ljepota i u izazovima. Lucijina priča inspirira sve koji se suočavaju s vidljivim zdravstvenim problemima da se ne osjećaju sami i da sami oblikuju svoje iskustvo i stil života.
Kako si se prvi put suočila s gubitkom kose i što ti je tada bilo najteže za podnijeti?
Suočavanje s činjenicom da kao tada mlada djevojka gubim kosu događalo se u fazama, od zatvaranja očiju pred problemom, ljutnje, tuge, očaja, do ravnodušnosti. Čitavo vrijeme tu je bio i strmoglavi gubitak samopouzdanja i to je definitivno bilo najteže. Bilo je dana kada se ne bih mogla pogledati u ogledalo, sramila sam se vlastitog izgleda i sve do prošle godine nikome osim liječnicima i frizerki nisam pokazala kako moja kosa i tjeme zapravo izgledaju i koliko je alopecija napredovala. Nisam znala kako tražiti podršku, iako sam je u svojoj okolini imala, ali sram me sprječavao da otvoreno govorim o tome kroz što prolazim. Vjerujem da mi je i iskustvo života s neizlječivom autoimunom bolesti od ranog djetinjstva pomoglo da ne dopustim alopeciji da me „pobijedi’“ i pronađem snagu da se izborim s gubitkom kose.
Kako su ti headwrap marame pomogle da ponovno osjetiš samopouzdanje i izraziš svoj osobni stil?
Često znam reći da su me marame spasile, i iako se nekome tko nije proživio slično može činiti kao pretjerivanje, zaista tako mislim. Prije svega, otkrila sam marame kao jako praktični trik u kamufliranju svoje alopecije jer više nije bilo straha hoće li netko vidjeti moje rupe na tjemenu. Ta sigurnost pomogla mi je da se ponovno opustim u socijalnim interakcijama i ne budem toliko opterećena vlastitim izgledom, a samopouzdanje se postepeno vratilo. Istodobno sam shvatila da se upravo s maramama mogu igrati u kontekstu izražavanja vlastitog modnog stila. Njihove boje, uzorci i različiti načini vezanja otvaraju prostor za zanimljive i drugačije modne kombinacije. Prigrlila sam to što zbog alopecije nosim headwrap marame kao priliku za istraživanje vlastite kreativnosti i nakon gotovo 10 godina još me uvijek vesele.
Kojim trenutkom si osjetila prekretnicu u svom odnosu s alopecijom, kada si zaista počela prihvaćati i cijeniti sebe onakvu kakva jesi?
Kroz sve ove godine bilo je više „prekretnica’“ i gledajući unatrag, cijenim svaki i najmanji korak prema odnosu s alopecijom kakav imam danas. S obzirom da je život i nošenje s ovim stanjem toliko individualno, mislim da je važno slaviti takve trenutke – bez obzira na to radi li se o tome da sam po prvi puta zavezala headwrap, pričala s frendicama o svojoj kosi ili javno progovorila o svojoj priči. Veliku ulogu na tom putu imaju i društvene mreže putem kojih sam upoznala prekrasne žene s alopecijom čija me snaga svakodnevno oduševljava. Sa svakim tim korakom dolazilo je prihvaćanje i taj je put za svaku od nas jedinstven.
U posljednje vrijeme, najveća prekretnica svakako je bilo brijanje glave prošlog ljeta. To je jedna od najvećih odluka koje sam donijela u životu i nipošto nije bila laka. Odlučila sam to napraviti nakon dvije godine (ponovnog) intenzivnijeg ispadanja kose, bila sam svjesna da se situacija neće popraviti i da je vrijeme da se konačno oprostim s to malo kose što je preostalo. Iako je iskustvo brijanja glave za mene bilo iznimno emotivno i u prvim danima mislila sam da sam napravila veliku grešku, ubrzo sam shvatila da je to bila najbolja moguća odluka. Tijekom svih ovih godina (su)života s alopecijom nikada se nisam osjećala bolje kada su u pitanju moja ženstvenost i izgled. Bez obzira na to što u javnosti (osim na plaži :)) još uvijek nosim headwrap, sloboda koju mi je brijanje glave donijelo je neprocjenjiva i uživam u tom osjećaju.
Što bi voljela da si tada znala, a što danas želiš poručiti svima koji se suočavaju s vidljivim zdravstvenim izazovima, osjećaju se usamljeno i srame se svog izgleda?
Znam da zvuči kao floskula, ali voljela bih da sam znala da će na kraju zaista sve biti u redu, i da činjenica imam li kosu ili ne zaista ne određuje moju vrijednost i ženstvenost. Ženama koje se osjećaju usamljeno i srame se svoga izgleda ne želim uljepšavati stvarnost – za mnoge od nas put do prihvaćanja alopecije je težak i pun uspona i padova, ali voljela bih da znaju da nisu same i koliko dijeljenje vlastite priče s onima koje razumiju može značiti. Potvrdilo mi se to u svibnju ove godine kad sam organizirala Good Hair Day piknik s pratiteljicama i ženama s alopecijom – bio je to događaj na kojem su mnoge od njih po prvi puta upoznale druge osobe s istim problemom i naša zajednica počela se povezivati izvan okvira online svijeta. Čvrsto vjerujem da snaga dolazi iz otvaranja ka ranjivosti i zajednice, stoga uskoro pripremam novi događaj za žene s alopecijom i pozivam sve one koje traže podršku da prate objave na NoHairDay profilu za više informacija.
Lucija Čeč, content kreatorica i novinarka po strasti, marketinška profesionalka po danu, koja se već u tinejdžerskim godinama suočila s gubitkom kose zbog alopecije i lupusa.
Fotografiju na naslovnici fotografirala Ena Dragičević