Na otoku Ugljanu, u mjestu Preko, nastaje priča koja dokazuje da prava ljubav ne prestaje, čak ni kad jedna polovica duše ode. Zdenka Burčul odlučila je izložbom brodova i slika odati počast preminulom suprugu Branimiru, s kojim je dijelila više od pola stoljeća zajedničkog života.
Njihova priča započela je u mladosti, rasla kroz godine i sazrijevala uz more, umjetnost i svakodnevne sitnice koje čine život. Iako je Branimir preminuo dvije godine nakon njihove zlatne godišnjice, Zdenkina ljubav prema njemu i dalje živi kroz uspomene, umjetnost i dobrotu.
„Uvijek smo zajedno radili izložbe i uvijek su bile humanitarne. Takva će biti i ova“, govori ponosno za HRT dok lista obiteljski album.
Brodovi i slike
Izložba će sadržavati Branimirove makete brodova i Zdenkine slike inspirirane morem, otokom i prirodom.
„On je kao dijete radio makete brodova, a ja sam kao dijete slikala, crtala. On je napravio oko 500 brodova – to je čudo jedno! Mi smo od tih brodova kupili kuću. Moj Branimir je radio sve na ruke, ništa tu nije bilo kupljeno, dijelovi, najsitniji, koje je morao pincetom hvatati, sve ih je napravio ručno“, prisjeća se Zdenka, gledajući prema starim fotografijama. U svemu su se nadopunjavali, i u stvaranju i u svakodnevnim poslovima.
Novi dani uz Šona i tišinu predsezone
Danas joj društvo pravi pas Šon, njezin vjerni pratitelj.
„A moj Šon, to mi je duša moja. Da mi ga sad nema, ja ne znam što bih. On me izvuče van i miran je dok ja nešto radim, ali kad se ja maknem, cijela Sutomišćica zvoni od njega“, smije se.
Zdenka posebno uživa u tišini predsezone, kada otok ponovno postane tih i nježan. „Evo, ovdje dođem često jer mi je predivno i mirno, pogotovo dok ne dođe sezona. On je miran, uživa na zraku, ja malo crtam i to me ispunjava. Volim prirodu, naš mirni otok“, dodaje.
Umjetnost kao oblik sjećanja
Zdenka je završila umjetničku radionicu u Veroni, a danas, u svom malom otočnom domu, stvara slike koje, kako kaže, „dišu morem“. Ovom izložbom odaje počast svom Branimiru, partneru, ljubavi, životnom suputniku s kojim je dijelila pedeset i dvije godine života i stvaranja. Šalje nam poruku koju vrijedi zapamtiti: ljubav, kad je prava, ne završava. Samo mijenja oblik. I pronađe svoj put kroz umjetnost, sjećanja i srce koje nastavlja kucati za dvoje.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
