S početkom nove školske godine, mnogi učenici, roditelji i učitelji suočavaju se s izazovima koje donosi povratak u školske klupe. Ovaj period je često ispunjen uzbuđenjem, ali i brigom, posebno za one učenike koji se muče s učenjem. Školski sustav, unatoč mnogim promjenama i naporima, i dalje se suočava s problemima koji često ostavljaju učenike frustrirane i demotivirane.
U potrazi za rješenjem ovih problema, obratili smo se Dragani Pavičić, savjetnici za školu i učenje, koja je svoje bogato iskustvo od 14 godina rada kao učiteljica razredne nastave pretočila u poduzetnički pothvat. Dragana je mama 10-godišnjeg školarca i duboko razumije izazove s kojima se suočavaju učenici, roditelji i učitelji.
Problemi u praksi
Koji su najčešći problemi u učenju kod djece s kojima se susrećete u vašoj praksi?
Izdvojila bih disleksiju (poteškoće u čitanju) i disgrafiju (poteškoće u pisanju). Na ovim se vještinama jako puno radi u školi, sviđalo se to djeci ili ne. Od 5 mama koje mi se obrate za pomoć, 3 njih mi kaže da dijete sporo piše te da je čak u tretmanu kod stručnjaka. U većini ovih slučaja djetetu je potreban drugačiji pristup i način rada npr. dopustiti mu da piše malo duže.
Koji su rani znakovi koji ukazuju na probleme u učenju kod djece?
Neki indikatori mogu predvidjeti poremećaje još u predškolskoj dobi:
- kasno progovaranje i usporen jezično-govorni razvoj,
- siromašan rječnik,
- dugo zadržavanje pogrešaka u izgovoru glasova,
- teškoće u izražavanju misli i ideja,
- teškoće u traženju pravih riječi (umjesto imenovanja učenik opisuje predmet – npr. umjesto “olovka” reći će “ono za pisanje”),
- nespretnost u krupnoj i finoj motorici (posrće, ozljeđuje se češće nego druga djeca).
Kada bi roditelji trebali potražiti stručnu pomoć za svoje dijete s poteškoćama u učenju?
Poremećaj se ne postavlja prije 2. razreda. Učiteljica je ta koja najčešće primijeti poremećaj kod djeteta te, uz roditeljski pristanak, šalje dijete na daljnju obradu stručnim službama.
Kako do dijagnoze
Koje metode koristite za procjenu problema u učenju kod djece? Koliko su pouzdane različite dijagnostičke metode i kako se razlikuju?
Kao učiteljica i savjetnica ne radim procjenu. Roditelji mi se obraćaju nakon procjene kako bi osigurali dodatnu pomoć djetetu.
Procjenu problema rade stručnjaci poput psihologa, defektolog a moguće i stručnjak drugog profila, ovisno o problematici i prirodi teškoća pojedinog djeteta. Procjena se najčešće sastoji od razgovora s djetetom i roditeljima te testiranja standardiziranim psihološkim instrumentima poput testova, zadatke tipa papir-olovka, te specijalnih slikovnica i igra, crtanja, odgovaranja na pitanja i sl. Postupak je proces i zahtjeva neko vrijeme, opservaciju djeteta, konzultiranje s učiteljicom, savjetovanje s raznim stručnjacima nakon čega se može postaviti dijagnoza.
Što je s okruženjem u školi?
Kako škole obično reagiraju na dijagnozu problema u učenju kod djeteta?
Iskustva roditelja su različita. Neki će reći da su naišli na pozitivno ozračje te pomoć od strane stručne službe i učiteljice. No, neki nemaju pomoć, a rijetko ni razumijevanje, kakvu bi željeli.
Koliko je važna suradnja između škole, roditelja i stručnjaka u postizanju uspjeha kod djece s problemima u učenju?
Suradnja je iznimne važnosti za dobrobit djeteta. Roditelji od učitelja dobivaju informacije o učenju i radu u školu, o djetetovom intelektualnom, emocionalnom, tjelesnom, socijalnom razvoju.
Učitelji imaju uvid u djetetov život u obitelji čime stječu potpuniju sliku u djetetu u cijelosti.
Uvijek roditelje savjetujem da pitaju sve što ih zanima učitelje. No, imam osjećaj da ni roditelji ni učitelji nisu baš otvoreni što ćesto može dovesti do nesuglasica.
Koje su najučinkovitije intervencije ili terapije za djecu s problemima u učenju?
Postavljena dijagnoza zahtijeva izradu individualiziranog za dijete s poteškoćama. Individualizirani program znači prilagođavanje metoda i oblika rada djetetu kako bi lakše i bolje savladalo gradivo. Ako dijete naprimjer ima disgrafiju, manje će pisati, a veći će se naglasak dati na usmeno izražavanje, posebno kada je riječ o ispitima.
No, ono što bi posebno pridonijelo boljem, funkcionalnijem i radosnijem učenju za svu djecu jest duboka promjena načina poučavanja koje će se zasnivati na zadovoljavanju djetetovih potreba. Potreba poput davanja djetetu slobode u izboru učenja, posebno kako će učiti. U školi se ne uče vještine učenja poput planiranja, organizacije, upravljanja s vremenom niti tehnike učenja. Ovo su sve životno važne vještine koje su nam potrebne u učenju baš kao i u poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Svatko uči na svoj način no u današnjoj školi i dalje je najzastupljenije učenje napamet što zapravo nije učenje.
Zadovoljavanje djetetovih potreba i razvijanje vještina uveliko bi pomoglo svoj djeci, posebice djeci s poteškoćama.
Koje su najčešće prepreke u suradnji između stručnjaka, škole i roditelja, i kako ih premostiti?
Ni jednom roditelji nije lako prihvatiti da mu dijete ima poteškoće, bilo koje. Učitelji često nailaze na roditelje koji ne žele surađivati jer ne žele priznati da dijete ima teškoće. Zato je tu izrazito bitna empatičnost učitelja i stručnjaka- razumijevanje uz isticanje benefita za dijete te njegovih jakih strana kako bi zajedno mogli što bolje pomogli djetetu. Pozitivna, otvorena i iskrena komunikacija i suradnja su od iznimne važnosti.
Podrška kod kuće
Koje savjete možete dati roditeljima kako bi podržali svoje dijete kod kuće?
Volim roditeljima reći da kod kuće pruže djetetu oazu mira i sigurnosti. Ako već toliko vremena provode u školi usredotočeni na ono što im ne ide najbolje, kod kuće bi trebali manje misliti o tome. Svakako pratiti dijete; ako je umorno, ne treba inzistirati na učenju; najvažnije je djetetovo mentalno zdravlje. Jer to je primarna uloga roditelja u školovanju djeteta, uz brigu o mentalnom zdravlju, razvijanja odnosa s djetetom. Svjedoci smo čestih svađa i nesuglasica između djece i roditelja baš oko škole. Zbog nezadovoljenih potreba i nerazvijenih vještina učenja, djeca odbijaju i ne želi učiti. Zato bih savjetovala roditeljima da se više educiraju po tom pitanju jer tako će najbolje pomoći djeci.
Kako roditelji mogu prepoznati što najbolje funkcionira kod njihovog djeteta u smislu učenja?
Slušajući svoje dijete. Niti roditelji niti škola ne zna najbolje za dijete. Dijete zna. Ono će nam reći samo ga treba znati čuti. Na tome gradimo komunikaciju i razvijamo djetetovu samosvijest i samopouzdanje.
Emocije i napredak djeteta
Koliko su problemi u učenju povezani s emocionalnim i socijalnim razvojem djeteta?
Emocije i socijalni aspekt života su važni za svako dijete. Novija istraživanja upućuju na važnost emocionalne regulacije i samoregulacije koju djeca tek razvijaju. Samoregulacija je iznimno bitna u učenju baš kao i socijalnim kontaktima. Zato je iznimno važno učiti djecu osjećajima i kako se nositi s teškom osjećajima. Kako se djeca nose s teškom situacijama npr. lošim ocjenama ili nesuglasicama s prijateljima? Opet, životno važne vještine koje se ne uče u školi.
Koji su realni ciljevi za napredak kod djece s problemima u učenju?
Svako dijete ima svoje prirodne potencijale i talente. Nažalost, škola ih ne potiče. U školama je princip: svi uče isto, na isti način. To je nerealno i pogubno ne samo za djetetove potencijale već i za djetetovo samopouzdanje i vjeru u sebe.
Umjesto na inzistiranju na djetetovim poteškoćama, potrebno je okrenuti se djetetovim talentima. Ono što mu ne ide, dovesti do nivoa na kojem će se moći time služiti u svakodnevnom životu, a pažnju i napore posvetiti onome što djetetu leži. Ovo je posebno važno za djecu s poteškoćama.
Nismo, niti moramo i trebamo biti svi savršeni u svemu, a to ono na čemu inzistira naša škola i društvo.
Koji faktori najviše doprinose uspješnom napretku djeteta u učenju?
Prvo bih istaknula vjeru roditelju u svoje dijete. Potom i učiteljevu. Odrasli koji vjeruju u dijete i to mu pokazuju davajući mu osjećaj da može, uistinu pomažu djetetu te doprinose njegovu uspjehu. Kontroliranje svakog aspekta djetetova života stvara kontraefekt jer dijete gubi samostalnost i osjećaj odgovornosti za sebe i svoj život.
Budućnost obrazovanja
Što smatrate ključnim za dugoročni uspjeh djece s problemima u učenju?
- zadovoljavanje djetetovih potreba i razvijanje vještina učenja,
- poticanje djetetovih prirodnih talenata,
- njegovanje djetetove odgovornosti,
- tretman stručnjaka koji čuje i razumije dijete i njegove potrebe.
Koje promjene u obrazovnom sustavu bi bile najkorisnije za djecu s poteškoćama u učenju?
Edukacija učitelja i stručnih suradnika mora slijediti istraživanja znanosti i struke što nažalost još uvijek nije slučaj. Škola je i dalje orijentirana isključivo na sadržaj odnosno na ono što se uči, a ne na vještine (kako učiti). Djeca imaju jako malo slobode izbora što i kako će učiti, a to je ključno kako bi djeca zavoljela učenje i- učila.
Školski sustav je trom i spor, ali roditelji i učitelji mogu učiniti više. Trebaju zajedno djelovati na obrazovne politike kako bi se usvojili novi načini poučavanja kojem je dijete u centru pažnje; njegove potrebe i interesi. Previše se djece muči sa školom, ne samo djeca s poteškoćama, i to treba što prije prestati.
Draganu možete kontaktirati na:
