Jedna od najbesmislenijih stvari koje sam srela, vidjela, odnosno doživjela u životu su ljudi koji se žrtvuju, koji se odriču koječega u životu. Ja vam taj cijeli koncept apsolutno ne razumijem. Bilo da se radi o pojmu odlaska u raj, onaj gdje vas čekaju stotine djevica ili djevaca, šarene, sunčane livade s Bogom ili da se radi o pružanju „boljeg života“ potomcima, sve mi je to jednako besmisleno.
Kako često volimo reći, nešto radimo radi djece… A što radite radi sebe?
Mislim da život ne treba biti rijeka patnje, suza, tuge i svega onoga drugoga što vežemo uz žrtvovanja i odricanja. Jer, kako sam napisala u prošloj kolumni, izvor sreće je sloboda izbora, a ne trpljenje kojekakvih likova, likuša ili situacija.
Jer, nesretni ljudi odgajaju nesretnu djecu, nesretna djeca obično misle da je to “tako”. Ili, kako voli reći jedna bivša ministrica, “tako je to u braku”, i ne može biti nikako drugačije. Onda se taj krug boli, tuge, suza i, opet, žrtve – vrti u krug generacijama. Slikovito rečeno, život je prava gozba, a mnogi od nas umiru od gladi…
I cijeli taj koncept lažne pravednosti u kojoj, zapravo posve sebično, želimo nečije odobravanje, pažnju, priznanje – ukratko nekakav spomenik, pohvalu… – to mi je isto tako nepotrebno i čak smiješno.
Sretni ljudi odgajaju sretnu djecu. Točka.
Koliko sam samo vidjela ljudi koji se boje pokušati, koji se boje neuspjeha. Što je uspjeh? Što je mjera uspjeha? Što to sve moramo “postići”? Tko definira uspjeh? Ovo ludo društvo? Vjerujete mi, problem je u nama jer smo sami odgovorni za sve negativne osjećaje kojima se okružujemo bilo da se radi o poslu, celulitu, višku kilograma, manjku stana… Sami smo krivi jer se smatramo neuspješnima, nesposobnima, sami projiciramo nesigurnost i sami smo sebi najgori kritičar.
Zamislite da ste bili u školi u kojoj nema ocjena, nema pohvala, nema najboljih učenika… Zamislite život u kojem nema natjecanja! Zamislite život u kojem nema nabrajanja onoga što ste zaradili, kupili ili postigli!? Da nema onoga čega ste se odrekli!
Kako kaže De Mello: „Svaki put kada se nečega odričete, varate sami sebe. Što mislite o tome? Varate se. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar.“ I u tome ima istine. Vežemo se za gluposti, dajemo im značaj!
Zamislite, odričemo se hamburgera! Uf, koju mu važnost dajemo! I „moramo“. Uvijek nešto “moramo”! Pa moramo izgubiti kilograme, moramo se riješiti celulita, moramo imati ovo ili ono, moramo dijete upisati u tu školu ili na taj fakultet… Moramo…
Znate, ni vi, ni ja – mi ne moramo ništa.
Bit ćete uspješni samo ako se više nikad nikome nećete morati ispričavati, ako nikome nećete morati išta objašnjavati. Bit ćete uspješni kada vas neće biti briga što drugi misle ili govore o vama. Bit ćete uspješni kada uživate u onome što radite bez da se uspoređujete s drugima. To je uspjeh i izvor beskrajne sreće. I, vjerujem, zdravlja!
