Ah! Prerano?! Prerano je za pričati o Adventu, tom najčarobnijem dobu godine? Ma, zapravo i nije. Već nas iz svih dućana mame milijuni sitnica koje nam uopće ne trebaju!
Gotovo sve miriše na cimet i kuhano vino! Još malo i vrijeme je da ulice zasvjetlucaju, a mi… Osjećamo blagu paniku? Odjednom su svi oko nas u blagdanskoj euforiji, a naš raspored je totalno kaotičan i vrišti ‘pustite me na miru!’.
Trauma
Trebalo bi to biti doba mira, no u stvarnosti, Advent često postaje prava trauma. Svi pričaju o tome kako će uživati u blagdanima, ali nitko ne priča o osjećaju krivnje kad se u moru savršeno uređenih domova na Instagramu naš čini kao jadan pokušaj da se stvari samo malo poslože. Lampice, ukrasi, pokloni koje mrzimo kupovati, božićni kolači koji (ne)izgledaju kao s naslovnice uz činjenicu da nam ni ne trebaju jer smo, odjednom, shvatili da smo debeli?
Užas!
Ja sam baš pravi primjerak Grincha!
Lampica na lampicu
Sjećam se vremena kada je dida ‘kačio’ lampice. Onako, po pet različitih vrsta, samo da šljašti. Bez smisla i cilja, po pet redova nekoga kiča. Slagao bi ih zapetljane i opet ‘kačio’ zapetljane dok u jednom momentu (u roku od tri godine) ne bi poludio i krenuo nespretno otpetljavati!
Neka selo zna da se ima! Kakva blagdanska čarolija!? To je bila jedina mantra.
Nakon lampica i trpanja ukrasa na kičasti bor, dolazi sljedeći test – kolači. Pa bi se ispeklo šest suhih vrsta, među njima i ‘Šape’ koje mrzim, a da ni ne znam zašto. Onda bi bilo barem dvanaest vrsta kremastih koji su se isto tako vukle do Nove godine. Srećom, ja više ne pečem ništa! Apsolutno ništa!
A da ne pričam o pečenoj svinjetini i janjetini, koje mrzim, preko pašticade koju obožavam! A sarma!? Jao! I ona se vukla od Božića do Nove godine! Stalno su se jeli neki ostatci ostataka jer se nakuhavalo do ludila!
Što je bilo našim mamama i bakama? Što!? Koji su to ludi običaji! Plus, ribanje svega kao da nema sutra na -10. Srećom, više nema takvih zima da umireš glancajući prozore kao da kiša/snijeg nikad neće pasti!
Adventski selfie – jer inače kao da nije ni bio
Nije se dogodilo ako se nije ovjekovječilo! Srećom, nemam stres oko savršenog adventskog selfieja jer se prosto ne fotkam! Ali, dolazim s pitanjem, zar se svi drugi stvarno toliko zabavljaju ili samo poziraju? Uz savršene oprave, blistave osmijehe i svjetlucave čaše, lako je zaboraviti da je prava poanta Adventa, barem nekad davno, bila duhovna priprava.
Kada i kako smo Advent pretvorili u opsesivno-kompulzivni ritual zbog kojeg smo na kraju umorni i izmoždeni, a jedva da smo stigli osjetiti magiju? Koliko nas stvarno uživa, a koliko jednostavno ‘odrađuje’ blagdane zbog pritiska da sve bude blagdanska čarolija?
Advent, ali bez očekivanja
Što kada bismo Advent proveli tako da zapravo uživamo u sitnicama, bez tog ogromnog pritiska da sve mora biti kao iz reklame? Skuhati čaj, pročitati knjigu, izaći u mirnu šetnju ili se ušuškati pod dekicu uz film – bez da išta dokumentiramo ili dijelimo.
Jer na kraju, prava blagdanska čarolija nije u lampicama, kolačima, niti savršeno uređenim vjenčićima. Dopustimo si malo mira i tišine! Bit će nam odmah bolje!
