Rekla sam prošli put pisati o teti. Sestrična, ili ti rodica rečeno u našem kraju, bit će presretna kad krene ovo čitati. Nije baš da se nas dvije viđamo, daleko živimo jedna od druge, ali tehnologije su nam omogućile konstantni kontakt, osobito kada se jedna od nas želi, nanervirana, naravno, izjadati onoj drugoj.
Nećemo griješiti dušu i reći da smo boležljive, samo nam se, eto vraže, dogodilo da u isto vrijeme imamo malih zdravstvenih problema. I obje smo svjesne da to nije najgora stvar u životu i da, moguće, imamo slične genetske predispozicije da nas svaka pizdarija, pardon, glupost, nanervira.
Dakle, svjesne smo mi da nas teta voli. Mene, ipak sam joj prva nećakinja, a nju prvo je dijete njene obožavane, mlađe sestre. Teta je vukla, i mene i nju, okolo. Ljetne praznike smo znale provoditi kao djeca skupa, iako sam ja starija punih 7 godina od nje. Neki bi rekli i da sličimo. Ali, nije to poanta.
Mogu vam samo reći da sjećanja iz djetinjstva vezana za tetu nisu baš bajna. Ona je jako pedantna osoba, po struci kemičarka, koja nikad nije htjela raditi s djecom u školi. Teško joj je padalo davati loše ocjene učenicima, pa je život provela u laboratoriju. Znalo bi se dogoditi da sam nekad, poslije škole, morala ostati kod nje. Tada nije imala djece, živjela je sama… Pisanje zadaće bilo je prava muka, da ne kažem zajebancija, jer mi je stalno nešto brisala i gunđala da nisam uredna, da prelazim crte u pisančici. Pisanje zadaća je radi nje, a ne radi moga znanja, trajalo dugo. Uf, i sad se naježim kad se toga sjetim. Čim sam malo poodrasla, nikad joj više nisam pokazala rukopis. Bez zeke, nekad ga ni sama ne znam pročitati.
Na trosjedu ima uvijek uredno složene, uštirkane jastučiće. Kad bih bila kod nje i kad bi teta imala goste, jako sam pazila i upozoravala ih da se ne naslanjaju, da se nešto ne zgužva. Nekad mi se činilo da sam slonić u staklani, ali… Zapravo, genetika je čudo, pa mi se znalo dogoditi da neku od tih opsesivno kompulzivnih navika prepoznam i kod sebe. Srećom, ljubav mog života mi je pomogla da se riješim opsesije, jer je naprosto bilo nemoguće čistiti iza njega, ponajviše jer je neke stvari radio čisto da me zeza.
Teta radi najbolje kolače i, nekim čudom, ih uvijek ima doma. Teta radi i super kruh, sok, zna aranžirati cvijeće… Ma sve! Pravi primjer divne kućanice. Tako je odgojena, a naročito se to ističe sad kada je u penziji. Uvijek briše meni neku nevidljivu prašinu i svake subote, radna akcija, sve se diže i čisti. I jako je brižna.
Ne daj Bože da joj kažem da me nešto boli, eto ti nje sa savjetima. Narodna medicina, priroda liječi… Počnemo s čajevima, a završimo na nekim čudnim zamatanjima u trave i masažama određenih točki rakijama i tko zna kakvim pripravcima. Ispijamo maslinova ulja, ispiremo kamilicom, mažemo gavezom… E, to mene i moju Rodicu nervira. Rodica je trenutno na tapeti, pa mi je sve “ža”. Ono, brate, daj me pusti da mi curi nos, ta neću krepati od toga.
I za kraj, ma teta mi te volimo i nemoj me zaboraviti kad dijeliš zimnicu!
