Strah i senzacionalizam. Na to smo spali. Na zazivanje Boga za svaki potres, za svaku kišicu… Kao da toga prije nije bio i kao da se, recimo poplave, nikada nisu dogodile. Kao da se svi trudimo tko će više, jače, gore, katastrofalnije opisati nešto i iz toga izvući što? Klikanost, gledanost, više komentara? Ne znam kome odgovara ovaj stalni osjećaj napetosti, straha, panike…
Tragedija, ljudskih pogrešaka, prevrtljive prirode, uvijek je bilo i bit će. Bliži se kraj svijeta!? Pa, zar se u panici i strahu ne rade najveće životne greške?
I Bog ne kažnjava. On oprašta, koliko ja znam.
A opet, s druge strane, toliko trivijalno, barem meni neshvatljivo, oduševljavanje kremama, tretmanima i raznoraznim krpicama da doista pomislim kako sam izgubila ono malo razuma jer mi je sve to skupa totalno bez veze. Oduvijek mi je bilo bez veze, a budući da moram priznati i kako starim, sve mi je manje važno što je IN, a što OUT, što TOP, a što FLOP! Ni Gillian Anderson ni ja ne volimo grudnjake, a ni steznici mi nisu zanimljivi.
Neshvatljivo mi je puno toga i kada su u pitanju kakvi, popularno zvani, eventi, koncerti i kojekakve gluparije na kojima se pokušava zaraditi novac. Uvijek je i toga bilo, tog “kruha i igara” momenta, gladijatora, ovakvih ili onakvih, a meni se sve skupa nikad nije činilo besmislenijim. Neće vam to odagnati onaj gore strah, napade panike i napetost, vratiti vas u neku općeprihvaćenu normalu. Jer, što je uopće normalno? Rimski gladijatori, viteške igre, nogometne utakmice?
I ne znam što me može oduševiti! A ni tko!
Kako mi reče moja prijateljica, starimo… Valjda je to – to! Prioriteti i afiniteti se mijenjaju. Kao što čistiš rižu, tako kreneš čistiti i događaje, ljude, situacije u kojima se nalaziš, pa na jedni stranu staviš sve što te veseli, što ti je važno, a na drugu gurneš sve što ti čini nelagodu. Zašto bi, itko, pobogu, radio ono što mu ne odgovara, pa makar pod krinkom pristojnosti? Zašto lagati i sebe i druge? Ljepše je reći da nešto ne želiš nego se pretvarati kako su ti neke situacije, eventi, zabave ili ljudi super! Nisu. I zapravo, ni ne moraju biti. Nismo svi isti, hvala Bogu! Svijet je sigurno ljepše mjesto, ako je na njemu čim manje starih gunđala, poput mene!
Ali, reći ću vam što me veseli.
Veseli me dobra knjiga uz šalicu kave. Roman koji sam pročitala i po par puta… Serija od koje se ne mogu odlijepiti do kasno u noć po preporuci prijateljice s kojom sat vremena raspravljam o pogledanom! Pjesma koju stavim na repeat i tako po par dana dok ne naiđe neka nova pjesma da me zaludi… Čaša dobrog vina, komadić sira… Veseli me pomisao da ću si jednom moći kupiti kućicu u Zagorju i svima vikati kako sam i ja Zagorka dok pokušavam napisati neke suvisle retke!
Ali, najviše me veseli mir. On je neprocjenjiv. Njega ne mogu kupiti ili posuditi.
